Drugo lice nogometa

Da je profesionalni nogomet mnogo više od igre, znaju i vrapci na grani. Nogomet je i veliki biznis, tu se vrti ogroman novac. Vrhunski nogomet ima i veliku upotrebnu vrijednost u politici, koja se debelo upliće u najpopularniji sport. Zahvaljujući uspjesima svoje reprezentacije, susjedna Hrvatska je od nogometa napravila državni brend. Naravno, hrvatski nogomet je postao bastion HDZ-a, a zakonomjerno i gnijezdo nacionalizma, pa hrvatsku reprezentaciju, metaforički rečeno, predvodi Marko Perković Thompson.

Usput rečeno, nacionalizam je bio jedan od razlog što se Georgeu Orwellu sprega politike i nogometa nije nimalo dopadala. On se u eseju “Sportski duh” okomio na međunarodna sportska natjecanja, opisujući ih kao “rat bez pucanja”. Orwell je smatrao da vrhunski sport nema nikakve veze sa fer-igrom ili razvijanjem prijateljstva, već je vođen čistim nacionalizmom, ljubomorom i sadističkim užitkom u gledanju nasilja.

Učinio je to pod utiskom zbivanja prilikom gostovanja moskovskog Dinama u Engleskoj, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata. Turneja sovjetskog kluba organizovana je u sklopu proslave završetka rata i učvršćivanja prijateljstva među ratnim saveznicima. Trinaestog novembra 1945. godine u Londonu je odigrana istorijska utakmica, kada su se na stadionu Stamford Bridge, pred sto hiljada gledalaca, sastali Chelsea i Dinamo. Susret je završen neriješeno, 3:3. Međutim, u nekoliko narednih utakmica engleskih timova i Dinama došlo je do incidenata i tuče među protivničkim igračima, pa je ova misija prijateljstva završila kao uvod u hladni rat Istoka i Zapada.

Incidenata koji bi mogli ići u prilog Orwellovom stavu ima i danas, ali ekstremni zaključak velikog pisca ipak nije prihvatljiv. U toku je Svjetsko nogometno prvenstvo, koje se igra u Americi, Meksiku i Kanadi, i možemo vidjeti kako na svakoj utakmici timovi i navijači ispoljavaju svoj nacionalni ponos. A to nije isto što i nacionalizam. Što opet ne znači da pobjeda ili poraz nemaju i svoj politički smisao.

Među učesnicima prvenstva reprezentacija Bosne i Hercegovine je emotivno možda najudaljenija od postojeće državne politike, koja uostalom nikada nije usaglašena i precizno definisana. Država, podrazumijevajući je kao upravljački aparat, nije ničim zadužila selektora Barbareza i njegove zmajeve. I zato naši reprezentativci redom izjavljuju da igraju za narod Bosne i Hercegovine. Da narod makar malo predahne od teške stvarnosti. I nije slučajno da ova reprezentacija, kako je napisao novinar jednog beogradskog magazina, ima najvatrenije navijače na planeti.

Stanje u zemlji je, najblaže rečeno, loše. Takozvani običan čovjek, a on je uvijek u golemoj većini, živi u strahu i neizvjesnosti, njegova socijalna svakodnevnica je sve nepodnošljivija i bez ikakvih je izgleda da će mu sutra biti bolje. Toliko je toga uništeno, zapušteno i pokradeno da nema te vlade koja za tri ili četiri godine može sutrašnjicu učiniti boljom od sadašnjosti. Kako reče popularni narodnjački glumac, navodeći rečenicu iz svoje predstave: “Sutra nikom nije obećano.”

I kao da sve to nije dovoljno, pa stara ideja o podjeli zemlje na tri paradržavice ponovo kuca na politička vrata, uz isto staro geslo: Bolje da živimo jedni pored drugih, nego zajedno; bolje da umiremo odvojeno, nego zajedno. Što se umiranja tiče, želja protagonista takve ideje ostvaruje se već punih trideset godina - podijelili su nas koliko god su mogli. Oni koji su po završetku rata, dogovorom u Daytonu, u vlastitoj zemlji postali manjina, danas su još malobrojniji i mahom žive kao građani drugog reda, što najbolje osjete tražeći posao. Povratak izbjeglica u većem broju nije bio u interesu nijedne od zaraćenih strana, jer bi to umanjilo njihovu nacionalističku dominaciju na konkretnoj teritoriji. Opstrukcija povratka vršena je na razne načine - od administrativnog do psihološkog i fizičkog nasilja, uključujući i ubistva. Radovi na podjelama su, dakle, završeni.

Ako gunđaš, ako se ne miriš sa svim tim idiotizmima, dobićeš “umirujući” odgovor: Takva je realnost! Ostao je samo još taj do kraja nerealizovani projekat - Živjeti jedni pored drugih. Otiđite u Mostar i uvjerite se kako to izgleda u praksi. Bio sam tamo tridesetak puta, pisao sam o tome i više se time ne mislim baviti. Živjeti jedni pored drugih zapravo znači gledati onog drugog preko mirnodopskog nišana, koji može postati i ratni nišan.

I kakve to veze ima sa nogometom? Ima itekako, osim za one koji ne žele da znaju da je uoči utakmice reprezentacija Kanade i Bosne i Hercegovine istočni dio Mostara bio okićen zastavama i drugom ikonografijom, uobičajenom za bošnjački odnos prema vlastitoj državi, a zapadni dio Mostara šahovnicama i drugim simbolima iz nacionalnog arsenala. U javnosti se stidljivo provlači pitanje može li uspjeh nogometne reprezentacije makar malo podstaći potpuno zatomljeno zajedništvo u podijeljenoj zemlji? Ne može nimalo, jer nije poželjna ni saradnja ribolovnih društava iz nacionalno različitih sredina.

Pri takvom stanju duha, ni najbezazlenija ideja koja bi, zanemarujući sveto načelo nacionalnog, mogla doprinijeti zbližavanju ljudi, nema nikakvih šansi.