O filmu “Honey Bunch”: Ljubav poslije smrti

I worn my elbows down to the bone for you. How can you wear your elbows down for me?

Ivor Cutler

Početni okvir filma “Honey Bunch”, novog horora koji potpisuje kanadski autorski duo Madeleine Sims-Fewer i Dusty Mancinelli, izgleda sasvim predvidivo: bračni par Diana (Grace Glowicki) i Homer (Ben Petrie) dolazi u izolovanu kliniku, smještenu duboko u šumi, s ciljem oporavka nakon traumatičnog događaja o kojem mi u tom trenutku znamo vrlo malo. Već ovdje film postavlja jednu od svojih ključnih narativnih strategija – uskraćivanje informacija koje neće služiti tek stvaranju napetosti, nego preciznijem usmjeravanju pažnje na ono što se odvija između likova. Jer i prije nego što se zaplet počne granati, postaje jasno da je središte priče dinamika bračnog odnosa koji baš i ne funkcioniše prema prepoznatljivim obrascima.

Odanost i opsesija

Kako radnja odmiče, prostor klinike postaje mjesto koje iscjeljuje, ali i istovremeno krije nešto misteriozno i možda zlokobno. Terapija – kombinacija hipnotičkih tehnika i vizuelne stimulacije – djeluje kao svojevrsni pomak izvan očekivanih medicinskih okvira. Diana ubrzo po dolasku počinje doživljavati uznemirujuće vizije: fragmentirane slike, halucinacije u kojima prepoznaje ženu koja neobično nalikuje njoj samoj. Paralelno, Homerovo ponašanje postaje sve čudnije; noću se iskrada iz klinike koja s odmakom vremena počinje odavati utisak prostora istrgnutog iz poznatog vremena. Ono što je u početku izgledalo kao priča o oporavku, polako se pretvara u priču o opsesivnoj ljubavi, sumnji i tjeskobi iz koje je neophodno izaći, pobjeći čim prije. Za nas, neće uvijek biti presudno da li su i koji dijelovi priče stvarni ili ne; njihova je uloga destabilizacija percepcije i prenošenje distorzivnog osjećaja realnosti, što dočarava to kako se Diana osjeća u klinici, ali i u braku. Upravo ta pukotina omogućava filmu da izbjegne banalnu psihologizaciju i umjesto toga izgradi atmosferu trajne nelagode. U nastavku će biti neizbježno dotaći se ključnih detalja same radnje, ne samo zbog pojašnjavanja odnosa između Diane i Homera nego i zbog razumijevanja logike na kojoj počiva sama klinika. Drugim riječima – spoiler alert!

Dianino postupno osvještavanje priče koja se krije od nje odvija se kroz niz fragmenata: medicinski izvještaji koji spominju anomalije i neuspjele procedure, vizije doktorke koja joj buši lobanju i ožiljak koji sugeriše da viđeno možda nije puka halucinacija. Ubrzo se i razotkriva ključni detalj: Diana koju pratimo nije original, nego peta iteracija – najuspješniji klon žene koja je preminula osamnaest mjeseci ranije nakon pada u komu. Homer, nesposoban prihvatiti gubitak, okreće se centru Retrouvailles (što na francuskom znači ponovni susret ili radost ponovnog pronalaska jedno drugog), klinici koja proizvodi fizičke replike ljudi, usađuje im sjećanja, nudeći iluziju kontinuiteta života s voljenom osobom. U pozadini tog projekta nalazi se figura dr. Tréphine (Patricia Tulasne), kreatorke tehnologije transplantacije sjećanja, čija je biografija upisana u temelje klinike i eksperimenta. Njena supruga Joan, koja je patila od gubitka pamćenja, implicitni je pokretač čitave ideje: pisma koja Diana pronalazi sugerišu da je projekat nastao iz pokušaja da se bolest i smrt pobijede, da ostane samo ono u dobru, a ne i u zlu. Međutim, “Honey Bunch” precizno detektuje i paradoks takvog nastojanja – što se intenzivnije pokušava izbjeći smrt, to se ona upornije umnožava, vraćajući se u uznemirujućim oblicima.

“Honey Bunch” se razotkriva kao film koji od nas zahtijeva aktivno učešće

U toj ideji – da se ljubav može očuvati kroz beskonačne replike – film pronalazi svoje glavno uporište. Jer ono što na prvi pogled djeluje kao izraz bezuslovne odanosti, ubrzo postaje skoro pa fatalan katalizator opsesije. Homer ne pokušava vratiti Dianu kao osobu, nego rekonstruisati verziju koja odgovara njegovoj projekciji njihove ljubavi. Sve prethodne iteracije, svi neuspjeli pokušaji, završavaju odbačeni, doslovno smješteni u jednu sobu kao višak. Ipak, uprkos toj jezivoj logici reprodukcije, i Homer i Diana pokazuju autentične tragove privrženosti, premda artikulisane kroz duboko poremećene obrasce ponašanja. U jednom od ključnih sjećanja, neposredno prije nesreće, njih dvoje raspravljaju o prirodi ljubavi: da li je važnija strast ili odanost. Homer zagovara odanost kao najviši oblik romantike - spremnost da se skoči u ponor za drugu osobu. Diana, s druge strane, naginje strasti, prolaznoj, ali intenzivnoj.

Homer: Odana ljubav ostaje. Ona je uzvišeno romantična.

Diana: Mislim da je odanost samo fensi riječ za obavezu.

Homer: Odanost… to je kao da s nekim skočiš u ponor, bez izbora osim da padaš pored njih.

Radi se o dihotomiji koja strukturira čitav film: Homerova verzija ljubavi pretvara se u beskonačnu reprodukciju istog odnosa, dok Dianina perspektiva otvara prostor za prekid, pa i gubitak kao nužan dio partnerskog iskustva.

Vizuelno i stilski efektno

Estetski, film dodatno potcrtava svoju tematsku ambivalentnost kroz pažljivo oblikovan vizuelni stil koji se jasno naslanja na poetiku filmova sedamdesetih godina prošlog vijeka. Klinika kao centralni prostor ne pripada jasno nijednom vremenu: istovremeno djeluje arhaično i tehnološki napredno, kao da egzistira izvan linearnog vremena (asocijacija na film “A Cure for Wellness”, iz 2017. se nameće gotovo spontano). Interijeri su ispunjeni toplim, blago izblijedjelim tonovima i taktilnim detaljima koji prizivaju analognu teksturu slike, stvarajući distancu od savremene sterilnosti. Takav pristup je svjesna strategija kojom se gradi atmosfera nelagode i neizvjesnosti. Korištenje sporijih kadrova i zrnaste fotografije dodatno pojačava utisak da se radnja odvija u nekoj vrsti pomaknutog vremena. Prošlost, sadašnjost i budućnost nisu razdvojene jasnom linijom, nego se preklapaju i međusobno zamagljuju. Upravo kroz tu estetsku neodređenost film produbljuje svoju osnovnu ideju o krhkosti ljudskih veza i ljudskog života, te nemogućnosti potpunog povratka izgubljenog. U “Honey Bunch” kamera funkcioniše kao lik za sebe, gotovo kao špijunka kroz koju gledalac postaje gotovo voajer. Takva upotreba kamere priziva poetiku koja povremeno odjekuje u radovima Yorgosa Lanthimosa: režiju koja nas beskompromisno uvlači u radnju, ne dopuštajući nam da skrenemo pogled.

“Honey Bunch” u svojoj ambiciji da ne ostane još jedan pomaknuti, stilizovani art-horor, dotiče vrlo važnu ideju: da tehnologija ne može izbrisati bol ili traumu, nego je umnožiti, da se prošlost ne može promijeniti i popraviti, te da je jedini način za podnošenje stvarnosti, zapravo, njeno prihvatanje. Svaki novi pokušaj Homera da vrati Dianu nosi sa sobom novu nadu, ali i potencijal za neuspjeh. I tako u krug. U tom smislu, pred nama nije samo priča o ljubavi nego i o nemogućnosti da se gubitak racionalizuje. Ono što film čini zanimljivim jeste činjenica da tu težnju ne predstavlja ni kao jednoznačno plemenitu ni kao jednoznačno problematičnu. Naprotiv, on je razvija kroz niz situacija u kojima se granica između brige i opsesije, između odanosti i potrebe za posjedovanjem, stalno pomjera. U konačnici, “Honey Bunch” se razotkriva kao film koji od nas zahtijeva aktivno učešće, kako u rekonstrukciji priče, tako i u suočavanju s vlastitim pretpostavkama o ljubavi, odnosima, gubitku i identitetu. A navedeno ne proizlazi nužno uvijek iz neočekivanih raspleta, nego naprosto iz osjećaja da je ono čemu prisustvujemo zastrašujuće blisko: potreba da se voljena osoba zadrži pod svaku cijenu, da se prošlost zamrzne u njenoj najboljoj verziji, bez gubitka ili bilo kakve promjene.