Prvi maj, dani poslije

Škrti, gotovo stidljivi medijski izvještaji o proslavi ovogodišnjeg Prvog maja u Bosni i Hercegovini bili su samo još jedan prilog kratkom pregledu propadanja, koji nam javna glasila svakodnevno nude kao deprimirajući podsjetnik na stvarnost u kojoj živimo. Događaji koji su se desili tokom proteklog produženog vikenda zasjenili su prvomajsko slavlje, a i ono samo bilo je takvo da je predstavljalo drugorazrednu medijsku stvar. Televizija je emitovala priloge sa nekoliko sarajevskih izletišta - proljetno drveće i livade na kojima se igraju djeca, tek nešto izletnika i roštilji koji se dime. “Tu sam sa porodicom”, govore u kamere mahom mlađi ljudi, za koje se baš i ne bi moglo reći da pripadaju radničkoj klasi. Vidjeli smo i dva mala orkestra, jedan na Starom mostu i drugi u Živinicama, kako sviraju tradicionalnu prvomajsku budnicu. Kome? Rezigniranim građanima sa čijih je lica iščezao osmijeh, jer brinu kako će preživjeti do naredne plate ili penzije? Prvi maj je postao običan neradni dan. Radnici koji rade u Sarajevu, a žive na selu, išli su ovog vikenda kući da posade svoje usjeve. Slavni datumi prošlosti umiru ili su već umrli. Do prije koju godinu prvomajskim ranoraniocima se tu i tamo dijelio grah iz velikih kotlova, a uz grah i crveni karanfil. Treštali su narodnjaci i sirotinja je makar privremeno zaboravljala na muku životne svakodnevnice. Pojedeš porciju graha, zakitiš se crvenim karanfilom i vraćaš se kući. Nema više ni tog graha. I sve to, naravno, nema nikakve veze sa istorijskim značenjem Međunarodnog praznika rada.

Nekad je prvomajsko slavlje bilo neuporedivo masovnije i poletnije, radosnije i bučnije, makar i tada lišeno suštinskog sadržaja kojim bi taj veliki datum radničke klase bio obilježen. Ali, ako ništa drugo, svaki prosječno plaćen jugoslovenski radnik mogao je tog dana okrenuti ražanj. Mnogi radnici su posjedovali automobil i vikendicu i ljetovali sa porodicom na moru. Njihova djeca su postajala inženjeri, ljekari, ekonomisti... Život se micao naprijed, kako je to vrijeme sažeto opisao poznati Sarajlija sa nadimkom Kriza. Radnik koji danas u Sarajevu po paklenoj vrućini zida višekatnicu možda nikada neće vidjeti Dubrovnik. Šanse da, recimo, njegov sin postane građevinski inženjer jako su male. Ono je bio socijalizam, makar u pokušaju, a ovo danas je kapitalizam - surov i pljačkaški. Ideološki definisana kao marksistička i revolucionarna, radnička klasa je u socijalističkoj Jugoslaviji doživljavana kao ključni faktor prosperiteta i društvenih promjena. Imala je i jednu posebnu, romantiziranu dimenziju, koju su joj davali istaknuti pregaoci, junaci rada. “Za Tita i Partiju - za narod i Armiju”, bila je pokretačka parola fizičkog pregalaštva, čiji je simbol bio legendarni rudar iz Breze Alija Sirotanović.

Nije to bilo radništvo iz marksističkih knjiga, niti je taj socijalizam bio onakav kakvim ga je zamišljao Marx, ali bilo je to vrijeme gigantskih podviga jugoslovenskih naroda i njihove radničke klase. Današnji kritičari svega postojećeg u bivšem režimu vole reći kako je tada radnička klasa bila izmanipulisana time što je podmetnula leđa pod utopijski projekat komunizma. Zaboravlja se da je u tu ideju vjerovala golema većina naroda, sve dok se njeni ciljevi nisu počeli sve više udaljavati od stvarnosti, postajući smetnja prirodnom razvoju društva. Nije problem reći da je radništvo uvijek bilo predmet političke manipulacije. Uvjerljiv doprinos toj činjenici dao je Slobodan Milošević - radnici srbijanskih i crnogorskih fabrika i kombinata listom su hrlili na njegove mitinge, održavane u kampanji “antibirokratske revolucije”, učestvujući u oblikovanju jednog pogubnog režima. Nisu bili ni svjesni da time, kako je to neko sarkastično primijetio, “sami pletu konopac o koji će se objesiti”. Taj isti čovjek im je uputio i poziv u rat, izrekavši čuvenu rečenicu: “Ako ne umemo da radimo, barem umemo da se bijemo.” Padom komunizma, radnička klasa u svim jugoslovenskim republikama prva je prešla na drugu stranu ulice i stala pod nove, nacionalističke zastave. Prva je naoštrila noževe i, u većini, krenula u međusobni pokolj. Time je izgubila svoj prijašnji oblik i praktično nestala sa političke scene. Ostali su samo njeni etnički i na druge načine fragmentirani entiteti, sa zanemarljivim utjecajem na društvena zbivanja.

Bosna i Hercegovina je slika i prilika takvog radništva i njegovog položaja. Hiljadama rabotnika koji su do juče zarađivali hljeb u industrijskim zonama Tuzle i Zenice prijeti opasnost da završe na ulici. Nakon gašenja Koksare, sada se vodi bitka za spas zeničke Nove željezare koja je u vlasništvu fočanskog tajkuna Gordana Pavlovića i posluje sa velikim gubicima. Željezara je, nije sporno, važna karika u privrednom lancu zemlje, a od odlučujuće je važnosti za opstanak željeznica oba entiteta. Njeni radnici, kojima se pridružio veliki broj građana Zenice i metalaca iz cijele BiH, obilježili su prvomajske praznike protestima. Iako je uprava Željezare jedina prava adresa na koju bi trebali usmjeriti svoje nezadovoljstvo, radnici ne vjeruju da im spas može doći sa te strane, nego se obraćaju Vladi Federacije BiH. Pred premijerom Nikšićem i njegovim ministrima je teška odluka. Nikšić se momentalno složio da je Željezara od velike važnosti za privredu BiH, da bi potom stidljivo izjavio da Vlada nema više para da pokriva gubitke raznih preduzeća, a pogotovo kompanija u privatnom vlasništvu. Veliki pritisak na Vladu vrše i neki mediji, tražeći od nje da po svaku cijenu spriječi eventualni stečaj Željezare. Novinari koji kritikuju politički populizam (istina, kako čiji) sada sa izrazito populističkih pozicija pišu o radnicima Željezare i drugih nerentabilnih preduzeća. Država i dalje ostaje posljednja i jedina “sigurna” adresa na kojoj naše radništvo, sa obje noge u kapitalizmu, a sa glavom u socijalizmu, traži izbavljenje.

Drugovi metalci i ostalo drugarsko radništvo, nismo li 1990. godine izabrali kapitalizam i krenuli za novim vođama, koji su nam obećavali da ćemo jesti zlatnim kašikama i da će Bosna i Hercegovina biti nova Švicarska?! Isti ljudi su nas prevarili još mnogo puta nakon toga. “Smrt kapitalizmu - sloboda narodu”, pisalo je na jednom od transparenata u prvomajskoj radničkoj povorci u Zenici. U tome je suština stvari. Sve ostalo je prazna puška na ramenu, uključujući i populističku jadikovku medija nad sudbinom radnika.