Malik Garibija za Oslobođenje: Hranitelje griju dječiji osmijesi

Mnogo je suza obrisano i osmijeha dugotrajno ucrtano kroz brigu koju pružaju uposlenici i simpatizeri SOS sela u Bosni i Hercegovini. Šta je vaša misija i kako funkcioniše vaša velika porodica?

- Naš slogan je da nijedno dijete ne treba odrasti samo i to je, zapravo, suština svega što mi radimo. SOS je nastao i mi danas postojimo zbog toga da bi djeca odrastala uz porodicu. Ako ne mogu odrastati sa svojom biološkom porodicom, da za njih kreiramo alternativne porodice i da odrastaju u tom porodičnom okruženju.

Širimo program

SOS je u Bosni i Hercegovini najpoznatiji po svom već tradicionalnom modelu SOS porodica, gdje postoje SOS roditelji koji su naši uposlenici i koji brinu o grupama do šestero djece, odnosno porodicama. Naša obaveza je da im kreiramo porodično okruženje, koje izgleda kao i svako drugo. Naravno, sve vrijeme imamo i podršku naših stručnih timova, servisa i programa koji djeluju kao kao sistem. Kroz alternativnu vrstu brige prošlo je više od šest stotina djece u SOS dječijim selima Bosne i Hercegovine.

Zajedno odrastaju, dijele radosti školskih i drugih uspjeha. Da li se ta povezanost i sigurnost koju imaju izgubi njihovim odrastanjem?

- Naša briga ne prestaje kada članovi naše porodice napune osamnaest godina. Ostajemo uz te mlade ljude dok se oni ne osamostale, dok sami ne nađu stabilnost, krov nad glavom, zaposle se i tako dalje. To znači stručni, materijalni i svaki drugi vid podrške, dok oni ne stanu na svoje noge. Ovaj program, koji mi nazivamo samostalni život kroz podršku, jedan je od ključnih razloga zašto SOS dječija sela imaju vrlo visok procvat. Više od 95 posto mladih koji su prošli kroz našu brigu danas su samostalni ljudi, zaposleni, nisu korisnici socijalnih programa i socijalne pomoći. Do sada je program bio rezervisan samo za mlade koji su odrastali u SOS porodicama kao djeca, a sada ga polako širimo i na mlade ljude koji su odrastali u drugim vidovima alternativne brige, u domovima, u hraniteljskim porodicama i slično. Ono što je sigurno jeste da će svi mladi, koji odrastaju u hraniteljskim porodicama koje mi podržavamo, sada imati mogućnost za jedan takav vid podrške.

Spomenuli ste hraniteljske porodice. Taj vid brige o djeci i mladima se razlikuje od tradicionalnih SOS porodica. O čemu je riječ?

- Pored ova dva alternativna programa, SOS tradicionalne porodice i programa samostalnog života uz podršku, treći je hraniteljstvo. Imamo centre za podršku hraniteljskim porodicama, što je novina SOS-a u Bosni i Hercegovini.

Hraniteljske porodice i djeca koja su smještena u hraniteljske porodice imaju podršku koja ide preko Centra za socijalni rad i, naravno, našu podršku, gdje mi djelujemo kao njihova produžena ruka. Sva suština je u dodatnoj podršci djetetu koje je bez roditeljskog staranja u hraniteljskoj porodici i samoj hraniteljskoj porodici, računajući i njihovu biološku djecu ako ih ima. Pomoć je i stručna i profesionalna, nekada i materijalna ako za to ima potrebe. Trenutno imamo kapacitet podrške za dvije stotine hraniteljskih porodica, a to znači više od tri stotine mališana bez roditeljskog staranja. Ono što je suština ovog programa i način na koji on radi, kao i sve u SOS-u, jeste da je baziran na individualnom i holističkom pristupu.

Sam proces odvajanja djeteta od biološke porodice je bolan, pretpostavljamo da ni povezivanje sa članovima nove porodice nije manje emotivno?

- Ta separacijska kriza kod djece je, naravno, strašna. Jedno dijete koje preživi odvajanje od porodice ne treba više nijednu traumu preživjeti u životu. A ova su djeca, nažalost, imala više trauma prije nego što je došla ta separacijska trauma odvajanja od svoje porodice.

Psihička stabilnost

Međutim, kolika je potreba, nasušna potreba svakog djeteta za porodicom, govori činjenica koju smo i ovdje u SOS porodicama i u hraniteljskim porodicama vidjeli. Često djeci, pogotovo mlađoj, treba jedan, dva do tri dana da ljude koji brinu o njima, bili to SOS roditelj ili hranitelj, počnu zvati majkom ili ocem. To vam samo po sebi pokazuje, bez ikakvog pritiska, kolika je potreba jednog djeteta da ima tu svoju osobu ili tu svoju porodicu, da ima nekoga koga će zvati majkom, koga će zvati ocem i s kim će imat tu čvrstu emotivnu vezu.

Koliko smo osviješteni kada je u pitanju briga o djeci bez roditeljskog staranja i šta je potrebno da neko postane hraniteljska porodica?

- Vrlo smo otvoreni, nemamo ni kulturološke ni bilo koje druge prepreke, a ono što je problem je, zapravo, da puno nas ne zna za ovu priliku. Problemi postoje i u sistemu koji i dalje ima određene začkoljice kojima se hraniteljima otežava briga o djeci. Trenutno radimo na tome, zagovaramo izmjene Zakona o hraniteljstvu koje bi dovele do njegovog unapređenja i time olakšali funkcionisanje hraniteljskih porodica. Ono što je važno napomenuti je da hraniteljstvo nije klasično usvajanje, to je privremeni oblik brige. Ne postoji garancija koliko dugo će dijete biti kod vas u vašem domu. Da biste postali hranitelj, potrebno je obratiti se Centru za socijalni rad, a on dalje procjenjuje da li neka porodica ispunjava uslove za tu obavezu. Porodice izabrane za ovu vrstu saradnje prolaze kroz edukaciju i dobijaju status hraniteljske porodice. Hranitelj može postati jedna prosječna porodica u Bosni i Hercegovini koja ima osnovne prostorne uvjete i psihički je stabilna.

Ovakav vid brige o djeci i omladini bez roditeljskog staranja praksa je u Evropi, a gdje je tu Bosna i Hercegovina?

- Poražavajući podatak za nas je da od hiljadu i četiristo djece koja su bez roditeljskog staranja više od polovine je u tradicionalnom - institucionalnom obliku smještaja, što nije dobro po dijete. Radi se o sistemu koji je u Evropi davno napušten i pred nama je jedan imperativ transformacije tog sistema. Model hraniteljstva nam može omogućiti da svu djecu u BiH, koja ne žive sa svojim porodicama, dovedemo u porodičnu brigu. Interna analiza je pokazala da naša zemlja na svakih stotinu hiljada stanovnika ima oko petnaest hranitelja, u Evropi je prosjek šezdeset, u Hrvatskoj više od trideset, u Srbiji ima više od šezdeset.

Neraskidiva veza

Svaki dan koji dijete provede bez porodice ili koji provede u nekom okruženju koje nije porodično i gdje ne može razvijati emotivne, zdrave veze, zapravo šteti razvoju mozga te djece. I što više čekamo, što više vremena gubimo, više djece gubi dane koje nikada ne može vratiti.

Postoje hraniteljske porodice koje bi, svojim primjerom, mogle ohrabriti i mnoge druge. Upoznali ste ih, kakav je Vaš dojam?

- Ja se divim hraniteljima. Moji su heroji, jer žrtva koju daju za dijete u hraniteljstvu veća je od one koja se daje kroz usvojenje, pošto nema nikakve garancije da će to dijete ostati sa njima trajno. Dakle, ne uzima se dijete u hraniteljstvo radi sebe, nego radi djeteta - da to dijete dobije porodicu. Naravno da će i hranitelji dobiti toplinu osmijeha i sreće zauzvrat, jer to što radost jednog djeteta može donijeti, teško šta može umanjiti. Stvara se veza koja je neraskidiva, koja je jedno posebno bogatstvo.