Film "The Drama": Šta je najgore što ste učinili?

“Lets make the worls better place.”

- “The Drama” (2026)

Reditelja Kristoffera Borglija sam otkrila zahvaljujući Letterboxd preporuci za film “Sick of Myself” (2022), i ugodno me iznenadio njegov autorski senzibilitet i sposobnost da na autentičan način raščlani tjeskobe savremenog društva i srodne, poznate teme. Nakon toga sam pogledala “Dream Scenario” (2023) s Nicolasom Cageom, a sada konačno i najnoviji film “The Drama”, s Robertom Pattinsonom i Zendayom u ulozi Emme i Charlija, koji imaju gotovo idiličnu vezu i uskoro planiraju vjenčanje.

Izgovoreno i prešućeno

U filmu se vjenčanje opisuje kao predstava u njenoj najčistijoj formi i taj motiv je jedan od ključnih: vjenčanje kao društveni ritual u kojem se ljubav potvrđuje pred drugima, gotovo kao javni performans sreće. Ali nekoliko dana prije ceremonije suočavaju se s krizom kada neke od njihovih tajni – otkrivenih jedne večeri s prijateljima kao odgovor na pitanje šta je najgore što ste učinili – počnu da narušavaju povjerenje i otkrivaju ono što su jedno o drugom do tada nisu znali.

Odsustvo bilo kakvog odnosa prema vlastitim manama pokreće ovu priču koja pred gledaoca postavlja neugodno, izobličeno ogledalo u kojem se niko ne želi prepoznati. Borgli pronalazi pomalo Woody Allenovog senzibiliteta u svom, i ono što započinje kao niz zamornih priprema za vjenčanje sasvim običnog para, postupno se pretvara u psihološki triler u kojem su svi sukobi ukorijenjeni u sumnji i strahu. Osim što pokušava secirati emocionalnu bijedu savremenog partnerskog odnosa, “The Drama” spaja humor i moralnu refleksiju u priču koja postupno prerasta u duboko uznemirujuće iskustvo. A u njoj ima nešto i od pozorišnog svijeta, “Rođendanske zabave” (1957) Harolda Pintera, na primjer, budući da oba djela dijele sličnu strukturu: naizgled bezazleno okupljanje pretvara se u košmar zbog šokantnih otkrića i priznanja.

Film počinje scenom u kojoj Charlie primijeti Emmu kako čita knjigu u kafiću i odluči joj prići s rečenicom: “Čitao sam tu knjigu, jako mi se svidjela”, iako zapravo nije, već je u tom trenutku samo naknadno provjerio na Goodreads-u. Emma mu, okrenuta leđima, ne odgovara. Spreman da odustane, Charlie u posljednjem trenutku shvata da joj je u jednom uhu slušalica, a da je na drugo uho gluha, što je posljedica nesreće iz djetinjstva. Početni komični nesporazumi polako prerastaju u metaforu odnosa izgrađenog na poluistinama i selektivnoj gluhoći za ono što partner govori ili, još važnije, prešućuje. Oboje odbijaju da čuju ono što bi moglo narušiti sliku koju imaju o sebi i jedno o drugom, dok istovremeno skrivaju mračnije tajne iz svog života.

Tokom jedne večere s prijateljima, Emma priznaje da je kao tinejdžerka ozbiljno razmišljala o tome da počini masovno ubistvo u svojoj školi. “Mislila sam da jednostavno izgleda kul. Ne znam. Jednostavno sam počela vjerovati u lik kojeg glumim. I pretpostavljam da je to privuklo mnogo pažnje, jer sam bila djevojčica”, reći će. Nije to učinila, ali ta je ideja ostala kao trag jednog problematičnog perioda njenog života. Od tog trenutka “The Drama” se, umjesto ka dinamici ljubavnog para koji se sprema za brak, sve više usmjerava na pitanje šta se dešava kada dio prošlosti iznenada postane jedina stvar koju drugi vide.

Kulturni kontekst nasilja

Borgli ne teži da Emmu pretvori u čudovište niti film usmjerava ka njenoj potencijalnoj psihopatologiji; radije ga zanima koliko je ljudima potrebno da nekoga počnu posmatrati kao prijetnju, uz istovremeno ignorisanje svojih skrivenih tajni. Večera postaje svojevrsni lakmus-papir za to kako se u društvu lako uspostavlja gradacija lošeg, čime se neke loše stvari relativizuju, dok druge počinju djelovati prihvatljivije. Na spomenutoj večeri parova, Mike (Mamoudou Athie) priznaje da je koristio svoju bivšu djevojku kao ljudski štit tokom napada psa, Rachel (Alana Haim) da je kao dijete zaključala mentalno zaostalog dječaka u ormar, a Charlie priznaje da je bio cyber zlostavljač, ali ipak Emmino priznanje dobija najveći odjek. Ona vrlo brzo u društvu postaje samo osoba sa mračnom prošlošću, a svi oko nje počinju rekonstruisati njenu ličnost kroz prizmu jedne davne izjave. Taj osjećaj je pojačan flešbekovima iz Emmine mladosti i uznemirujućim vizijama koje nikada ne razjašnjavaju šta je stvarno sjećanje, a šta mašta. Gledalac se tako nalazi u istoj poziciji kao i likovi: nikada nije sasvim siguran posmatra li stvarnu stvarnost ili tuđu projekciju iste.

Film reditelja Kristoffera Borglija/

U tome svemu, Charlie očajnički pokušava pomiriti dvije slike žene koju voli: onu koju poznaje godinama i onu koja se iznenada formira pred njim. Film zato vrlo brzo napušta teren romantične drame i ulazi u polje psihološkog trilera, a napetost se kreće između pitanja hoće li Emma zaista učiniti nešto strašno i pitanja šta sama sumnja može učiniti jednom odnosu koji je trebao trajati zauvijek. U prilog tome ide i scena u kojoj Charlie pita kolegicu Mishu (Hailey Gates) šta bi uradila u hipotetičkoj situaciji da sazna da je njen partner nekada u prošlosti razmišljao o masakru. Dok Charlie bude propitivao svoju bračnu odluku, svi drugi će brutalnije pokazivati zazor prema Emmi i njenoj tajni koja nikada nije trebala biti izrečena.

Film svakako računa i na važan kulturni kontekst, jer su u američkom društvu masovne pucnjave stvar jedne ružne rutine. Sama pomisao na takav zločin nosi sasvim drugačiju težinu nego u evropskom, našem iskustvu, i tjeskoba koju drugi osjećaju prema Emminom priznanju duboko je kontekstualno ukorijenjena. “Mislim, razmisli malo. Ako se pucnjava dešava skoro svaki dan, onda zamisli koliko je ljudi sigurno bar jednom pomislilo na to. Ili planiralo nešto. Ili čak došlo blizu toga, pa odustalo ili promijenilo mišljenje iz bilo kog razloga. Siguran sam da takvih ljudi ima na hiljade. Samo što to nikad ne bismo znali, jer to nikome ne bismo rekli. Oni su tamo negdje, žive sasvim obične živote. To stvarno može biti bilo ko”, Charlie će pokušati racionalizovati priznanje svoje buduće supruge, a koje je duboko uznemirujuće zbog svega što priziva u svijesti onih koji je slušaju. I to ne zbog same izjave; njena prošlost odjednom izlazi iz domena privatnosti i postaje dio šire društvene traume.

Borgli zanimljivo precizno koristi upravo tu razliku u iskustvu: dok američki likovi Emmino priznanje gotovo instinktivno čitaju kroz prizmu nacionalne traume, mi skoro pa neminovno zadržavamo određenu distancu. Upravo taj raskorak otvara zanimljivo pitanje filma: koliko su naši etički sudovi zaista univerzalni, a koliko ih oblikuju društvo i kolektivni strahovi zajednice kojoj pripadamo. “The Drama” tako postaje i film o tome kako kultura određuje granice empatije.

Duboke psihološke implikacije

Reditelj, poput drugih skandinavskih autora Rubena Östlunda ili Thomasa Vinterberga, uspijeva graditi vrlo efektne scene dubokih psiholoških implikacija, a Zendaya i Robert Pattinson su se potpuno posvetili zadatku i dali sve od sebe kako bi utjelovili Emmu i Charlieja. Za razliku od ranijih filmova, Borgli ovdje djeluje sigurnije, svjesno prekidajući duge i slične scene prije nego što postanu zamorne. Tehnički aspekt tu igra važnu ulogu – brzi rezovi između Emminih vizija i stvarnosti, te iznenadne promjene prostora stvaraju osjećaj trajne distorzije. Od samog početka priča nagovještava mogućnost katastrofe. Kroz kratke, uznemirujuće slike sugeriše da bi se i samo vjenčanje moglo pretvoriti u krvoproliće, a to iščekivanje postaje glavni izvor napetosti. Vizuelno, “The Drama” podsjeća na ušminkanu romantičnu komediju: prostrani i svijetli stanovi, elegantne večere, besprijekorno stilizovana odjeća i raskošni New York koji odiše toplinom. Ali upravo ispod te neprijatno savršene površine odvija se pravi emocionalni pakao. Što je spoljašnji svijet ljepši i uredniji, to unutrašnji život likova postaju haotičniji i razorniji. Borgli tako svjesno koristi estetiku prividne harmonije kako bi još snažnije naglasio raspad koji se odvija unutar likova i njihovih međusobnih odnosa.

“The Drama” je, u konačnici, daleko mračniji film nego što sugeriše njegov trailer, koji sam pogledala iako to inače nemam običaj da radim. Umjesto romantične komedije o svadbenim nesuglasicama, Kristoffer Borgli svoj rediteljski fokus usmjerava na satiričnu, sociološku dimenziju, priču o povjerenju i o tome kako ljudi, jednom kada osjete strah, počinju jedni u drugima tražiti potvrdu svojih predrasuda.