Kazališne/pozorišne igre BiH: Dominacija domaćeg dramskog teksta

"Teško se prisjetiti selekcije Igara u Jajcu koja je u potpunosti bila sačinjena od domaćeg i/ili regionalnog dramskog odnosno književnog materijala, jer takva praksa i nije u tradiciji ovog najstarijeg bosanskohercegovačkog pozorišnog festivala, ali je jasno da bi ta selekcija zaokružila istinski festivalski povratak direktnom i intimnom suočavanju s društvenim, historijskim, kulturološkim, političkim i teatarskim pitanjima koja muče narode u BiH. I upravo se ona dogodila 45. Pozorišnim/kazališnim igrama Bosne i Hercegovine u Jajcu, što ukazuje i na aktuelnu potrebu na ovdašnjoj pozorišnoj sceni da odgovore potraži u svome dvorištu i kod svojih ljudi, da za traumama traga u vlastitoj prošlosti, da od smrti bježi pjevajući pjesmu na jezicima čiji se osjećaji ne gube u lošim prijevodima ili rediteljskim dekonstrukcijama tuđih svjetova."

Linija koja povezuje

Prve su to rečenice što ih u svom izvještaju o odgledanim predstavama za 45. jubilarne Pozorišne/kazališne igre u Jajcu, održane od 26. juna do 3. jula, ispisuje Mirza Skenderagić, selektor festivala, diplomirani žurnalist, ali i dramaturg i osvjedočeni dramski pisac. Time je potvrdio temelj na kojem je zasnovao izbor, onu tako ponekad nevidljivu, a ponekad dominantnu crvenu liniju koja neraskidivo povezuje odabrane predstave.

Njegov izbor od ukupno 25 prijavljenih predstava sveo se na sedam. Narodno pozorište Mostar otvorilo je Igre komadom Adnana Lugonića „Gradonačelnik ili ovo je predstava o Mujagi Komadini“ u režiji Dine Mustafića. Narodno pozorište Republike Srpske iz Banje Luke stiglo je sa predstavom „Šine“ Milene Marković u režiji Milana Neškovića. Preostalih pet predstava producirano je u Sarajevu: Udruženje Moje pozorište odigralo je predstavu „Smrtni ishod atletskih povreda“, dramatizaciju/adaptaciju istoimenog romana Milice Vučković u režiji Tare Manić; Kamerni teatar 55 predstavio se autorskim projektom „tebe ljubi duša moja“ Harisa Pašovića u njegovoj režiji; dok je SARTR stigao sa dvije predstave – „Za život cijeli“ Benjamina Hasića u režiji Jasenka Pašića i „Tri boje cvekle“ Nejre Babić Halvadžija u rediteljskom ključu Irene Popović Dragović.

Selektirana je i predstava „Na slovo F“ po dramskom predlošku Lejle Kalamujić u režiji Ive Milošević i produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo, no ona, nažalost, zbog tehničkih razloga nije odigrana na Igrama.

O prve tri predstave izvedene u okviru Kazališnih/pozorišnih igara BiH u Jajcu pisao sam prošlog tjedna, a preostale tri, gledano unazad, stižu iz sarajevskog Kamernog teatra 55, Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke i SARTR-a.

Posljednja festivalska natjecateljska večer dovela je predstavu autora i reditelja Harisa Pašovića naslovljenu “Tebe ljubi duša moja”. Scenografiju potpisuju Lada Maglajlić i Vedad Orahovac, kostimografkinja je Irma Saje, kompozitor Dino Šukalo, a koreografiju i scenski pokret Larisa Lipovac.

Koprodukcija je to Kamernog teatra 55, East West Centra, SARTR-a i Narodnog pozorišta, koja se prema ocjeni stručnog žirija (Mirza Ćatibušić, glumac i producent, Anita Miličević, diplomirana komparativna književnica i doktorica filozofije, te Nataša Gvozdenović, novinarka i kazališna kritičarka), ali i žirija publike, prometnula u laureata Igara osvojivši nagrade za najbolju predstavu u cjelini, za režiju, dramaturgiju i tri glumačke nagrade.

Autorski je to projekt koji nastoji na kazališno prihvatljiv način ući u istraživanje skrivenih i bolnih mjesta nedavnog rata na ovim prostorima, zaobići, koliko je to ovdje uopće moguće, neka opća mjesta kroz koja nas protagonisti vode. Odnosno, kako je to naglasila i voditeljica okruglog stola održavanog nakon svake predstave Melida Travančić, riječ je o izvedbi koja nas “...suočava sa iskustvima koja su duboko upisana u naše individualno i kolektivno pamćenje. Predstava je to o događajima koje pamtimo, o tome kako razumijemo sebe i druge, o našim unutrašnjim borbama, o pokušaju da se sačuva ljudskost te o ljubavi koja opstaje u opkoljenom gradu i o opkoljenom čovjeku...”

Ali i predstava o pomirenju na kojemu, kako kaže Pašović, nismo do sada dovoljno uradili, a sve su ideje predstave posve predano iznijeli glumice i glumci: Gordana Boban, Vanesa Glođo, Mona Muratović, Anđela Pećinar, Mirela Lambić, Dina Mušanović, Enes Salković, Alen Konjicija, Marko Petković, Mirvad Kurić, Admir Glamočak i Nedim Džinović.

Narodno pozorište Republike Srpske iz Banje Luke odigralo je svoju verziju dobro poznatog dramskog teksta srpske dramatičarke Milene Marković “Šine” iz 2002. godine u režiji Milana Neškovića. “Šine”, kako to primjećuje dramaturg Aleksandar Vasiljević, zrcale specifičnu dramsku strukturu: kroz jedanaest scena autorica nas vodi kroz tri perioda – prijeratni, ratni i poslijeratni. Rani je to tekst Milene Marković, pun snažnih prizora, grča, bijesa i krika. Nasilje se nadvija nad gotovo svakom scenom predstave, nastale i kao zakasnjeli eho na tragu svojedobno dominantnog teatra krvi i sperme.

Scenografski dio posla obavila je Dragana Purković Macan, kostimografkinja je Marija Tavčar, a scenski pokret potpisuje Emir Fejzić. Sam reditelj će u programskoj knjižici predstave zapisati da je za njega “...Milena pjesnikinja koja osvjetljava one prostore ljudske prirode koje silno želimo da sakrijemo, a da ne upali svjetlo osude, suočavanja i razotkrivanja, a sve to kreirajući dramatičan kontekst u kojem je površnost neodrživa...”

Sjajan glumački ansambl čine: Danilo Kerkez, Ilija Ivanović, Vojin Topalović, Senad Milanović, Anando Čenić, Anđela Rakočević, Dragana Marić, Anđela Tasić, Dana Poletan, Sandra Pravuljac, Boris Šavija i Vladimir Đorđević.

Svijet simbola

Druga predstava SARTR-a, prema izboru Mirze Skenderagića, dovela je u Jajce komad “Tri cvekle” autorice i dramaturginje Nejre Babić Halvadžija u režiji gošće iz Beograda Irene Popović Dragović, ujedno i autorice muzike koja predstavu smješta u operni žanr.

Igraju i pjevaju Ana Mia Karić, Emina Muftić, Amila Ravkić, ona je jedina operna pjevačica, Sanjin Arnautović, Hana Zrno, Matea Mavrak, Lidija Kordić, Alen Konjicija, Sara Seksan i Nikolina Vujić. Puni naziv predstave glasi: opera za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate. Libreto i muzičku dramaturgiju potpisuje Jelena Novak, dirigent je Fuad Šetić, scenograf i kostimograf Armin Ćosić, a u izvedbi uživo sudjeluje i orkestar/ansambl Blenderi.

Predstava je to koja se suvereno kreće svijetom simbola zadržavajući njihovu zagonetnost i nedokučivost. Ona suptilno igra na granici realnog i nadrealnog, ne libi se uroniti u irealno, maštovita je i nepredvidiva kao što svijet fantastičnog i bajkovitog mora biti. Vodi nas do neistraženih mogućnosti spoznaje same smrti, ali i boli, tuge, istrajnosti i hrabrosti da nastavimo dalje putem koji smo odabrali.

Ujedno, ozbiljno je to kazališno istraživanje međuigre zvuka, glasa, govora i glazbe, što je čini jedinstvenom u okviru selekcije za ovogodišnje Igre. Rediteljica je svrstava u teatar ranjivosti, kamo nedvojbeno pripada. Jer o smrti roditelja ovdje je riječ, o tomu kako taj nestanak drage i bliske osobe djeluje na nas. O tomu, dakle, autorica piše:

“...Roditelji koji umiru nisu roditelji./Oni su djeca./Moraju se grliti./Mora im se tepati./Mora im se govoriti: /Proći će...”