Niko iz Bosne na Hameneijevoj sahrani

Dođe čovjeku da se pita kako se ova zemlja ne raspadne od apsurda s kojima devera tri decenije. U samo mjesec dana, jedan član njenog troglavog predsjedništva ide na noge Benjaminu Netanyahuu, a druga dva ne šalju ni savjetnika na sahranu vrhovnog vođe države koga je prije četiri mjeseca, zajedno s porodicom, u jednom trenu usmrtila balistička raketa koju je, zajedno sa svojim naredbodavcem iz Bijele kuće, poslao isti taj Netanyahu. Stvar je ne samo političke volje nego i političke kulture otići na sahranu šefa države s kojom se održavaju normalni diplomatski odnosi. Ili bar ovlastiti ambasadora. Služeći u Ankari, dobio sam nalog da idem na sahranu u atentatu stradalog izraelskog premijera Yitzaka Rabina. Nisam stigao, radilo se o satima, a tadašnja turska premijerka nije dopustila da krenem njenim avionom.

Ne znam za motive što se niko iz Bosne nije pridružio stranim delegacijama na centralnoj ceremoniji Hameneijeve sahrane u Teheranu. Gledajući iz ugla univerzalnih deklaracija našeg vremena o ljudskim pravima i slobodama, ima se što zamjeriti iranskom teokratskom sistemu. Ali takav kakav je, i kojim je s vrha vladao ajatolah Hamenei, pomagao je Bosni i Hercegovini, onoj koja se branila od genocidne agresije na njenu opstojnost. Na razne načine joj je pomagao, više od onih od kojih se očekivalo. Na um mi padaju mnoge asocijacije i poređenja. Evo, naprimjer, zar su svi oni šefovi država i vlada koji su došli, voljeli ga ili ne voljeli, na sahranu Josipa Broza Tita, jednu od najzapamćenijih iz prošlog vijeka, smatrali bezgrešnim samoupravljanje?

Među onima koji bi trebalo da vode vanjsku politiku BiH su podjele, kao u svemu drugom. Ima onih koji se dodvoravaju i klanjaju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, onih što ne smiju ni da pisnu kako ga ne bi izazivali takvim jednim diplomatskim gestom, kao što je prisustvo sahrani vrhovnog vođe Irana. Takvi možda i iz svog političkog i ideološkog stajališta na tu zemlju gledaju kao na “Alijin Iran”. A Iran je prvih desetak godina vladavine islamskog sistema i posljednjih desetak godina njegovog života bio i “Titov Iran”. Bio sam tome i neposredni svjedok, izvještavajući jugoslovensku javnost iz Teherana, tako su mi poručivali iz Beograda. Iran se svojom revolucijom oteo iz kandži služenja interesima tadašnje vodeće sile svijeta, što je Titu bio glavni motiv da podrži njenu pobjedu koju je predvodio Homejni.

Iran je, i prije i poslije te revolucije, bio jedan od najsigurnijih partnera na polju ekonomske saradnje i izvođenja industrijskih i energetskih projekata. Našem Energoinvestu i mnogim drugim firmama nikad nije ostao dužan za podizanje stotina kilometara dalekovoda i trafostanica. Koliko znam, ni do danas neke firme s naših prostora nisu naplatile sve dugove ostale u Libiji još iz Gadafijevog vremena. A kad se radi o pomoći BiH kad joj je bilo najteže, da upravo za ovu priliku ne zaboravim nešto čemu sam takođe bio svjedok. Kad su se njeni branioci svim silama trudili da probiju embargo na oružje, nametnut BiH, ali ne i njenim agresorima, bio sam na zagrebačkom aerodromu s ambasadorom Zarčijem kada je u sitne noćne sate, po mrklom mraku, sletio iranski avion s oružjem za Armiju RBiH. Za to je znao predsjednik Franjo Tuđman. Možda bi se i on držao embarga da nije dobio mig iz Clintonove administracije, koja je, da zataška stvar, ambasadora Petera Galbraighta izvela na kongresno saslušanje. Neka mi se ne da da se dalje vraćam u prošlost, ali samo da pomenem kako su turske vlasti nekako u to vrijeme, po nalogu NATO-pakta, u jednoj svojoj mediteranskoj luci zaustavile brod pun oružja za odbranu Bosne iz jedne druge muslimanske zemlje.

Za vanjski svijet, pa i muslimanski koji ne pripada šiizmu, ima dosta neobičnog i nepoznatog o današnjem konačnom ukopu ajatolaha Hameneija u Mašhadu. Mnogi će muslimani reći da je to dženaza. A eto, i to je drukčije kod Iranaca. Na perzijskom dženaza je tijelo, leš, a njegov ukop je tek sahrana. Tako iranski mediji prenose da se obavljaju maraseme tašije rahbar, ceremonije sahrane vođe. Razumljivo je što je vođino tijelo nošeno stotinama i hiljadama kilometara, od Teherana do Koma, zatim do najvećih šiitskih svetišta Nedžefa i Kerbele u Iraku, da bi na kraju danas bilo položeno u grobnicu, nad kojom će biti podignut novi aramgah, mauzolej. U blizini onog u kojem leži jedini od dvanaest šiitskih imama koji su sahranjeni u Iranu. Bilo je i drugih šefova država ili monarha, poput nedavno kraljice Elizabete, čiji su kovčezi s tijelom obilazili cijele zemlje kojima su vladali.

Nešto je mnogo važnije što objašnjava zašto se za iranskog vrhovnog vođu čekalo četiri mjeseca. Taman toliko da se njegovi merasimi obave u hidžretskom mjesecu muharemu, kada šiiti oplakuju i na razne načine, teško shvatljive ostalim muslimanima, žale za imamom Husejnom, okrutno umorenim u Kerbeli prije trinaest vijekova.

Trebalo je da se i Hameneijeva smrt pamti kao mučenička, da i on bude šehid, jedan od najvećih u istoriji Irana. To i jeste na svoj način, za svoje vrijeme. Kakvim se oružjem nekad ratovalo i ginulo, kako su se smicale glave protivnika, a kako je ajatolah Hamenei umoren u dvadeset prvom vijeku?

Trebalo je, još više, pokazati kako je Hamenei podlegao raketama, kao Imam Husejn sablji ratnika halife Jezida, ali je Iran pod njegovim vođstvom pobijedio u ratu koji su poveli Amerika i Izrael. Nisu postigli prvi cilj, da dokrajče teokratski režim. Koji je, suprotno, još više učvršćen, a bio je na ivici sloma poslije masakra nekoliko hiljada mladih demonstranata dvadeset dana prije američko-izraelskog napada. I pristaše i protivnici režima zbili su redove da brane zemlju. Nije više bila stvar privrženosti umorenom vođi, nego odbrani, i na kraju nadmoći nad najvećom svjetskom i regionalnom vojnom silom. Umjesto da ga obori, sam predsjednik Trump prihvata postojeći režim u Teheranu. I bar djelimično skida sankcije zbog kojih su iranska ekonomija, industrija i tehnologija za nekoliko decenija zaostale čak i za susjednim arapskim zemljama. Ali su i u takvim okolnostima Iranci pokazali superiornost i u vojnoj tehnologiji, toliku da su sijali strah u zalivskim zemljama i zakočili njihov munjeviti, ali vještački razvoj zasnovan samo na izvozu nafte i plina. U pregovorima s Amerikancima, kako kaže profesor Mehrzad Borudžerdi, “zemlja nije dobila tolike ustupke ni nakon rata s Irakom niti u okviru atomskog sporazuma”. Rata u kojem za osam godina Amerika i njeni saveznici nisu uspjeli da obore Homejnijevu, kao ovi sada Hameneijevu teokratiju. I atomskog sporazuma koji je poništio predsjednik Trump, ali ni danas ne može dokazati da je uništio iranski nuklearni program i potencijal, koliko to tvrdi da jeste. Ostaje Izrael da se ne miri s tim ustupcima svog mentora, ali je bio prisiljen da zaustavi invaziju Libana kao jedan od iranskih uslova za sklapanje mirovnog sporazuma s Amerikom. Teško da će se ponovo usuditi da svojom avijacijom napadne Irance, koji su mu načinili ruševina još nepoznatih razmjera i u Izraelce unijeli strah kakav Arapi nisu uspjeli za osam decenija postojanja njihove države.

E, takvom Iranu, htio - ne htio, cijeli svijet skida kapu, ali Iranci će lako preći i preko toga što niko iz Bosne nije otišao u Teheran da se nakloni sjenima ajatolaha Hameneija.