Film "Ready or Not 2: Here I Come": Krvavo i uglavnom isprazno

”You’re telling me you didn’t know your fiance was in a devil cult?”

– “Ready or Not 2: Here I Come” (2026)

Filmski nastavci uspješnih prvih dijelova često – naročito kada između njih prođe više godina – budu znatno slabiji uprkos većem budžetu i zvučnijoj glumačkoj postavi. Drugi dio neočekivano popularnog filma “Ready or Not” iz 2019. godine, nazvan “Ready or Not 2: Here I Come” Matta Bettinelli-Olpina i Tylera Gilletta gotovo da je definicija tog problema: ni poznata i cijenjena glumačka imena (Elijah Wood i Sarah Michelle Gellar) nisu uspjela nadoknaditi neinventivnost ideje i istrošenost same priče, koja je, uz nekoliko novih varijacija, u suštini ostala ista kao i u prvom dijelu. U nastavku, istina, sve djeluje ambicioznije jer film pokušava proširiti i objasniti motivaciju događaja iz originala: od jednostavne i efektne igre skrivača pravi čitav mehanizam u kojem tajne elite upravljaju svijetom, poštujući vraga (a kako drugačije) i prinoseći mu žrtve. I tu se pojavljuje sljedeće: dio šarma prvog filma se gubi u pretjeranom objašnjavanju, kao da nastavak ne vjeruje vlastitoj jednostavnoj premisi pa joj dodaje slojeve koji je ne produbljuju, nego dodatno razvodnjavaju.

Sukob brutalnog i parodije

Priča se nastavlja direktno tamo gdje je prvi dio završio. Grace MacCaullay (Samara Weaving), jedina preživjela krvavi masakr na svom vjenčanju, završava u bolnici i ponovo se susreće sa mlađom sestrom Faith (Kathryn Newton), koju nije vidjela sedam godina. Policija je optužuje za masovno ubistvo, ali ubrzo postaje jasno da je preživjela tek prvi nivo igre. Grace biva uvučena u novi krug lova i igre skrivača, ovaj put predstavljen kroz mrežu bogatih porodica koje čine svojevrsno Visoko vijeće, tajni satanistički poredak što iz sjene upravlja svijetom. “Preživljavanjem igre Žmurke pokrenuli ste novu igru. Ovaj put protiv porodica Visokog vijeća. Sve ili ništa”, objasniće joj Elijah Wood koji igra ulogu Advokata. I ostatak filma odvija se upravo onako kako gledalac očekuje: uvode se novi igrači, nova pravila, a Grace i njena sestra su glavne mete.

U toj raspodjeli moći film uvodi čitav niz likova – porodicu Danforth, njihove rođake, pravne savjetnike i druge učesnike igre. Sve to podsjeća na karikaturalni prikaz globalne elite koja nasilje pretvara u zabavu, ali film nikada ne uspijeva da tu satiru dovede do kraja. Umjesto beskompromisne kritike privilegovanih slojeva društva, dobijamo niz površnih komentara i prenaglašenih scena koje više djeluju kao pokušaj imitacije prvog filma nego kao njegov smislen nastavak. “Ready or Not” je bio jednostavan, brutalan i donekle duhovit spoj horora i crne komedije, zasnovan na jasnoj premisi i nepretencioznoj izvedbi. Nastavak, međutim, pokušava izgraditi čitavu religiju oko te ideje, pa u toj potrebi da bude veći i važniji gubi ritam i napetost, pa ono što je nekada djelovalo apsurdno, ali zabavno, sada djeluje prenatrpano i zamorno.

Nakon smrti porodice Le Domas iz prvog dijela, ostale porodice pokušavaju zauzeti njihovo mjesto u hijerarhiji, a Grace, prema njihovim pravilima, ponovo postaje predmetom krvave potrage. Ne vrijedi ni pokušavati sažeti sva pravila tog sistema, jer su nepotrebno komplikovana i ne tako zanimljiva, ali suština je jednostavna: svi se bore za poziciju koja omogućava apsolutnu kontrolu nad svijetom – politikom, religijom, ratovima i gotovo svakim aspektom društva. Tu je ulogu prije smrti imao Chester Danforth, lik kojeg tumači David Cronenberg, a sada se njegov sin Titus (Shawn Hatosy) i kćerka Ursula (Sarah Michelle Gellar) nalaze u utrci za njegovu poziciju. Satanizam je ovdje predstavljen gotovo kao nekakav administrativni mehanizam koji reguliše i održava postojeći poredak. Njegovi sljedbenici dolaze iz različitih država i kultura – kineski milijarderi, britanski aristokrati, španski ekscentrici, američki korporativni moguli – ali ih povezuje ista opsesija i želja da kroz nasilje potvrde vlastitu nadmoć. Problem je, međutim, u tome što film nije naročito suptilan u toj nakani: simbolika je prenaglašena, a scenarij neprestano insistira na dodatnim objašnjenjima, kao da ne vjeruje da bi gledalac mogao sam razumjeti ono što mu se prikazuje.

Šteta je što film ne koristi puni potencijal svoje ideje

Kathryn Newton kao Faith djeluje kao prilično promašen izbor ne samo zbog njene izvedbe nego i zbog načina na koji je taj lik napisan. Faith je trebala biti kontrapunkt Grace, suprotnost koja bi priči dala dodatnu težinu, ali film nikada ne odlučuje da li želi od nje napraviti tragičan lik ili komični element. U pokušaju da postigne oboje, ne uspijeva ni u jednom. Nasilje je, s druge strane, prenaglašeno i groteskno komično: tijela eksplodiraju, ljudi umiru naglo i apsurdno, krv se razliva svuda i po svima, i upravo je to možda najveća kvaliteta filma. “Ready or Not 2” barem donekle razumije da horor-komedija mora imati dobar ritam brutalnosti, pa u tim trenucima djeluje i najzabavnije. Ipak, ozbiljne pukotine ostaju vidljive tokom čitavog trajanja filma.

Najveći problem nije čak ni sama priča, nego osjećaj da se njeni različiti slojevi neprestano bore za prevlast. Tempo se raspada jer film nikako ne uspijeva odlučiti šta, zapravo, želi biti: horor-komedija, satira o eliti ili porodična melodrama. Umjesto da ti elementi budu organski spojeni, oni djeluju nabacano i vještački spojeno, kao da su se reditelji/scenaristi plašili ostati nasamo sa sopstvenom osnovnom premisom. Gotovo svaka scena istovremeno pokušava objasniti pravila igre, razviti likove, ubaciti pokoju šalu, održati tenziju i pripremiti nas novi talas nasilja.

Tržište je (uvijek) iznad ideje

Šteta je što film ne koristi puni potencijal svoje ideje, jer je mogao taj sumanuti univerzum predstaviti kao neku karikaturalnu verziju kapitalizma: porodice koje se međusobno nadmeću za poziciju i trguju ljudskim životima kao običnom robom (poznato?). Ovaj nastavak povremeno pokušava pokazati koliko je taj sistem sveprisutan i snažan, koliko utiče na svaki segment društva. Međutim, filmu nedostaje discipline da te ideje razvije do kraja. Mnogo toga ostaje tek na nivou skice ili sugestije, posebno odnosi među porodicama, unutrašnje tenzije i rivalstva samo se uspust ističu, a svaka tema i svaka ideja metastazira gotovo do apsurda i raspada se pred nama, baš kao i neposlušni članovi tog društva.

Umjesto klasičnog zaključka, ostavila bih jednu širu opasku. Postoji nešto simptomatično u tome kako savremeni horor uporno pokušava uvjeriti publiku da su ironija i satira dovoljno dobra zamjena za stvarnu ideju. Posebno je to vidljivo u američkom žanrovskom filmu koji često funkcioniše po istoj matrici: uzmi prepoznatljiv obrazac, dodaj nekoliko šala, malo satire klasnog poretka, crne komedije i komentara o savremenom društvu, ubaci meta-elemente i film je gotov. Osim što nije, a rezultat najčešće bude tek niz pojedinačno zanimljivih scena koje kao cjelina ostavljaju poprilično slab utisak.

Da li je publika postala toliko nezahtjevna ili je riječ o kreativnoj prečici, teško je reći, a odgovor vjerovatno ne bi bio naročito ohrabrujući. Ipak, za razliku od novijih nastavaka franšize “Scream” ovih reditelja, koji su djelovali gotovo potpuno podređeni tržišnoj logici, ovdje se makar osjeti pokušaj da se priča promišlja filmski i da iza nasilja postoji makar neka ideja o strukturi i značenju. “Ready or Not 2” svakako nije dobar film, ali se ispod svih tih naslaga krvi i ironije povremeno nazire svijest o tome šta je ovaj univerzum mogao postati. Ipak, brace yourselves, to nikako ne znači da nas uskoro ne očekuje i treći dio, sudeći po podacima box officea, kao što je to nebrojeno puta do sada bio slučaj.