Federalna kopija Skupštine BiH?
Zamislimo da na posao jednog dana, jer im se ne dopada ono što bi trebalo da rade, ne dođe dio smjene u nekoj fabrici ili rudniku, tvrdoglavo odbijajući radne obaveze i, pri tome, znajući da neće imati posljedice, neće biti sankcionisani, čak će dobiti redovnu platu, nimalo umanjenu zbog bojkota. Naravno, nezamislivo je tako nešto, bar u uređenim zemljama. Kod nas se ne moramo truditi da tako nešto zamišljamo, jer to imamo kao redovnu pojavu, dosad u Parlamentu BiH, a sada, evo, tom utabanom stazom se ide i u Federaciji.
Zaista treba biti i tvrd na ušima i slijep kod očiju, pa biti otporan na zaključak da je prošlosedmično otkazivanje sjednice Predstavničkog doma Parlamenta Federacije, uz sve simptome odavno problematičnih i krajnje delikatnih (neizvjesnih) odnosa u vladajućoj koaliciji – i u trojki i trojke sa HDZ-om – išta drugo do znak napetosti, koju više nije ni moguće ignorisati. Naoko se sve desilo zbog kratkog spoja između NiP-a i HDZ-a – što NIP-ov poslanik Rasim Smajlović opravdava neprolaskom njihovih zakona na Vladi, uz prilično neinteligentno “smatramo besmislenim da učestvujemo u nečem gdje nas nema” – a u suštini se, ipak, radi o tome da se ni u vezi s jednim pitanjem, temom ili zakonom, ne zna na šta će svaka nova sjednica ličiti i kakav epilog imati. Što, sjećamo se, traje praktično od početka mandata, a dodatno je onomad isplivalo na površinu smjenom Dragana Miokovića s čela Predstavničkog doma.
Oni koji to ne želi vidjeti, a takvih nije malo, sjede ne samo u redovima pristrasne pristalice vladajuće garniture. To su i oni koji odbijaju poređenje ove sa normalnom slikom u uljuđenim parlamentima. Lakonsko objašnjenje otkazivanja sjednice, koje je dala Azra Okić, dopredsjedavajuća Predstavničkog doma, “zbog nedolaska većeg broja zastupnika”, mora se prihvatiti, jer drugog nema. Ali, teško je oglušiti se o kuloarski rumor u vezi s pozadinom pucanja odnosa između NiP-a i HDZ-a zbog upadljivo vezane trgovine, uobičajene u našoj vlasti, a ovog puta upakovane u HDZ-ov otpor imenovanju Amira Purića iz Naše stranke na čelo Doma dok se ne utanači izbor sudije Ustavnog suda BiH, naravno, iz HDZ-a.
Pošto se, dakle, nastavlja omiljen stil rada i uporno korištenje alata, zasnovanih na ucjenama, inatima i kapricima, neoprezno je odbaciti stav nezavisnog poslanika Admira Čavalića o tome da će kontaminiranost predizbornom psihozom dominirati onim što se radi, a pogotovo onim što vlast ne čini. Malo je reći da je to politikantstvo, kako tvrdi Čavalić, procjenjujući da će se do izbora desiti još dvije, uvrh glave tri sjednice. Tačnije i potrebnije je kazati da je to blamiranje, ako ne i karikiranje vlasti, koje valja čitati kao neotpornost na inficiranje onim što se isto tako zove u radu Parlamenta BiH. Zato nema mjesta čuđenju ako, stvarno, Parlament Federacije do izbora bude samo loše blefiranje onoga što se od njega očekuje, a usvajanje zakona – ne samo planiranih za odgođenu sjednicu (o posebnim mjerama kontrole cijena, rebalansu finansijskog plana Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, o krivičnom postupku...) – gurnuto u stranu, kao nova potvrda onoga što DF-ova zastupnica Alma Kratina naziva nebrigom prema građanima.
Uz sve ono što izaziva nezadovoljstvo i osudu – a uramljeno je u našu antologijsku nemoć da tu išta izmijenimo (bar do izbora?) – najgore je to što se taj baš-me-briga odnos ogleda u posebno osjetljivim i važnim pitanjima i što je ogledalo njihovog karaktera i odgovornosti. Pa je odgađanje usvajanja povećanja sredstava u Fondu solidarnosti Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja za 20 miliona za onkološke pacijente bezdušna poruka da su prepušteni sudbini i da su, uz ostalo, žrtve političkog mešetarenja, nagodbi i odsustva osjećaja za one koji, nažalost, zavise od ovakve vlasti i politike.
Samo dan nakon blama u Parlamentu Federacije, Vlada je odlučila da Parlamentu pošalje i od oba doma očekuje hitno usvajanje Prijedloga zakona o vanrednoj upravi u Privrednom društvu Nova željezara Zenica, želeći zaštititi radna mjesta, očuvati domaću industriju i stabilizirati privredni sistem. Kako stvari sada stoje, nije sigurno da će to glatko ići. Kao što, vrlo vjerovatno, bez problema neće ići ni sve drugo, planirano, a uspješno zanemareno, što Parlament radi i, naročito, što ima namjeru (ne) raditi do izbora.
Budući da, uz sve ove osobene znake lika i djela federalnog Parlamenta, valja biti oprezan u procjeni onoga što nas čeka do izbora i do kraja tekućeg mandata, ne može se ne vidjeti infektivno djelovanje virusa Parlamenta BiH na ono što sada gledamo, doživljavamo i, dakako, platićemo zbog kopiranja tog nerada i nereda u Federaciji. Dok optimisti to gledaju mirno, vjerujući u izbore kao priliku za “nagradu”, pesimisti misle suprotno. Realisti se zasad ustežu od prognoza. Unatoč očekivanju od onoga što bi početkom oktobra mogla značiti konačna upotreba izbornih tehnologija – bila ona na dugom štapu ili ne.
