O filmu "Her Private Hell": Bajka čija pravila nisu do kraja objašnjena/

”This movie is gonna be hell.”

- Her Private Hell (2026)

Zamislite bilo koji film Davida Lyncha, a onda mu oduzmite minimum koherentnosti koji svaki od njih ipak posjeduje; sjedinite gomilu neuredno posloženih dreamy scena koje se smjenjuju unutar dva sata trajanja i dobićete teško gledljivu paradu vizuelno zanimljivih, ali gotovo beznačajnih prizora, nalijepljenih jednih na druge. To je, i ovo je najblaže rečeno, utisak nakon gledanja filma “Her Private Hell” Nicolasa Windinga Refna. Dijalog i smislen siže su očigledno precijenjeni u filmskom imaginariju ovog reditelja, a to ovdje i konačno potvrđuje, vraćajući se sa novim dugometražnim ostvarenjem nakon skoro deset godina. Čak i opis radnje na IMDb-u odaje jedno veliko, pretenciozno ništa: “Hipnotički, neobuzdan triler s originalnom pričom koja obećava obilje glamura, seksa i nasilja.”

Snovito i artificijelno

Film je predstavljen na posljednjem Kanskom festivalu, a reditelj je tada sasvim usput otkrio da je 2023. zamalo izgubio život i da ga sada namjerava u njegovoj punini iskoristiti. Ipak se nadam da neće snimati isključivo ovakve filmove. Refn “Her Private Hell” otvara nizom kadrova futurističkog grada u kojem se pred nama uzdižu ogromni neboderi čije su konture iscrtane neonskim svjetlima, pa pomalo djeluju kao džinovska i ružna reklama. Statua dijamantnih ruku pritom najavljuje koncept koji će reditelj naredna dva sata uporno iskorištavati: tijelo kao luksuzno umjetničko djelo (nije to ništa novo za poetiku ovog reditelja, ali o tome nešto kasnije). Kada protagonistica Elle (Sophie Thatcher) stigne u zgradu u kojoj će se odvijati gotovo čitav film, tamo je čeka mlada žena Hunter (Kristine Froseth) koja želi postati glumica. Njih dvije bi trebalo da budu u filmu koji tek treba biti snimljen. Elle nosi skupe haljine, po licu ima nalijepljene ukrase koji imitiraju sitne dragulje, kreće se ukočeno i sporo, a kada sjedne ili legne, čini to kao da pozira pred nevidljivim fotografom, govori tiho i gotovo bezizražajno. Ukratko, kako će i sama u jednom trenutku reći: živjeti za nju znači “izvoditi performans”. Hunter, nasuprot tome, nosi sasvim običnu odjeću, farmerke i top, nema nakit, kreće se spontano i govori obično. Ipak, i ona ubrzo shvata logiku svijeta kojem želi pripadati i počinje se oblačiti i govoriti kao Elle, te se i njena ličnost postepeno u potpunosti prilagođava toj logici. Ellin otac, filmski reditelj Johnny Thunders (Dougray Scott), pozvao ju je na snimanje, što je ujedno pokušaj da popravi odnos s njom i njenom maćehom Dominique (Havana Rose Liu). U isto vrijeme američki vojnik K. (Charles Melton) traga za nestalom kćerkom koja je takođe zaglavila u tom čudnom svijetu, a sa Elle ga povezuje isti neprijatelj: iz magle se pojavljuje serijski ubica koji rukama, ukrašenim dijamantskim rukavicama, trga meso svojih žrtava. Sve što će stati između natjerat će vas da se zapitate šta to, dođavola gledate, i odakle svi ti likovi skupa u ovoj priči. A značenje priče svakako uzmite “sa zrnom soli”.

Detalj iz filma "Her Private Hell"/

“Her Private Hell” je vizuelno impresivan do granice kiča: ružičasti i plavi neon, raskošna rasvjeta, magla, savršeno osvijetljena lica, tijela koja su poput skulptura, skupi enterijeri. Svjetlo, boje, šminka, kostimi, scenografija - sve podsjeća na Refnov “The Neon Demon” (2016), ali kada je riječ o fantastici i futurizmu, sve je na “entu”. Sve to doprinosi svijetu privida u kojem Elle pokušava preživjeti, iako joj nije, sasvim očigledno, stalo da bude upravo na tom mjestu. Gotovo svi likovi koji se pojavljuju na ekranu bliži su lutkama nego ljudskim bićima: naglašenost svakog, pa i najmanjeg pokreta, vrijeme koje prolazi prije nego što neko izgovori običnu rečenicu, strategije su kojima likovi pokušavaju proizvesti artificijelnu sliku samih sebe ne bi li možda konačno i sami postali umjetničko djelo.

Odupiranje logici priče

Iza svega toga nalazi se scenarij koji se teško može sastaviti u koherentnu cjelinu, tekst nalik bajci čija pravila nikada nisu do kraja objašnjena, a koji razvlači vrijeme kroz maglovite dijaloge, dok se žanrovi sudaraju bez jasnog reda. Tu su tokijski cyberpunk i mlade žene zarobljene u očajničkoj potrebi za ljubavlju i pripadanjem, dok ih iza te fasade vrebaju brutalni mehanizmi industrije. Refn ponovo pokušava progovoriti o tome koliko opasni mogu biti putevi kojima različiti medijski predatori mame svoje žrtve, i opet tu priču obavija gustim slojem neonske noćne more. Pored očiglednih referenci na italijanski giallo, Davida Lyncha i njegov film “Blue Velvet”, preko japanskog noira i yakuza filmova, pa sve do animea, Refn je angažovao i Pina Donaggia, kompozitora koji je radio s velikanima italijanskog horora, uključujući Daria Argenta, Lucia Fulcija i Ruggera Deodata, ali koji je više od četiri decenije bio i jedan od ključnih muzičkih saradnika Briana de Palme. Ipak, sadržajno film podbacuje na gotovo svim poljima. Jasno je da želi tematizirati ljepotu, žene, seks, nasilje, moć i eksploataciju, ali ženski “privatni pakao” u ovom filmu postoji gotovo isključivo kroz muški pogled. One su gledane, poželjne, posmatrane, seksualizovane i ubijane. Zarobljene su u arhetipove koji djeluju kao da su izvučeni iz nekog mnogo starijeg i mnogo manje zanimljivog filma: djevojka koja se ne može osloboditi očevog uticaja i kojeg svi oslovljavaju sa “daddy” (a kako drugačije); mlada maćeha koja je istovremeno seksualizovana i predstavljena kao autoritarna tiranka; mlada glumica spremna na sve kako bi se probila, ali svedena na stereotip naivne i priglupe djevojke. A povrh svega sve se one međusobno mrze i jedna drugu posmatraju kao konkurenciju. Sve navedeno je navodno posljedica njihove površnosti, pa se čini kao da ih priča prvo pretvara u objekte, zatim ih kažnjava zato što su objekti, a potom zaključuje da je njihov najveći problem upravo u tome što su površne. Moj problem sa ovakvom postavkom je manjak kritičke distance, do mjere da se gledalac na kraju mora zapitati šta Refn zapravo želi reći. Koju kritiku ili komentar pakuje u ovu noćnu moru? Da li je riječ o kritici svijeta u kojem se žene pretvaraju u robu, ili satiri industrije koja njihova tijela prodaje pod spektakl? O kritici muškog pogleda? Ili je poenta jednostavno u tome da gledamo kako su žene lijepe kada pate i kako izgledaju dok pokušavaju ubiti jedna drugu? Šta je tačno krajnji cilj snimanja ovog filma, pitala sam se i sama, a sigurno nisam jedina. Nakon dva sata gledanja žena koje su neprestano seksualizovane i masakrirane, na kraju jedino poželimo da se sve konačno završi.

Bajka čija pravila nisu do kraja objašnjena/

Trijumf slike

“Her Private Hell” je, prije svega, film za čula; Refn nas prvo tjera da prihvatimo njegovu logiku slike, ritma, zvuka i tijela dok je sve ostalo prenaglašeno i samim tim donekle bolno banalizovano. Kao da je reditelj u jednom trenutku odlučio samo reći: priča se ono što piše u scenariju i to proizvoljnim redoslijedom, nije ni važno, jer je vizuelno ono što nas zanima. I to je legitimno, ali neka struktura bi ipak morala postojati i u tom bjesomučnom nizanju blještavih scena ili čega sve već ne, pogotovo ako se neka poruka želi poslati. Filmovi Davida Lyncha funkcionisali su upravo zato što je suština ipak bila iznad tog snovitog i čudnog svijeta u koji je smještao svoje likove. Vizuelno nikada nije bilo samo sebi svrha: i uprkos svim njegovim nadrealnim konstrukcijama uspijevali smo pronaći pravac - kakav-takav, ali ipak pravac. Ovdje toga nema, a fetišizacija i opsesija artificijelnošću, kao i u filmu “The Neon Demon”, ostaju površinske. Možda nekome zaista nije potreban ni zaplet ni kompleksni likovi, ali ako estetizacija koju je Refn doveo do krajnjih granica, ta umjetnost koja postaje sama sebi svrha i zamjena za sadržaj, već zauzima čitav film, onda bi morala funkcionisati bez ikakve poruke ili komentara. A ovakvim prikazom žene teško da se može tvrditi da Refn ne želi ništa reći. On očigledno želi kritikovati male gaze, muški pogled koji žene pretvara u objekte, ali to čini na isti onaj stilizovani način kojim ih istovremeno i sam objektivizuje. Čini mi se da “Her Private Hell” pati od istog problema kao i “The Neon Demon”: reditelj se nikako nije mogao oduprijeti želji da nam kroz vizuelno zanimljiv kič ponudi i ponešto društvenog komentara, ali koji nije posve ispravno usmjeren u toj kakofoniji svega i svačega. A ovako postavljeni filmovi gotovo isključivo funkcionišu dok su vizuelno napadni, svedeni na filmsku esenciju - sliku, i sve preko toga može nepovratno uništiti cjelinu.