Preljuba

I tako su slikar Miroslav i slikarka Milica ispleli na prvi pogled iskrenu, pa može se reći i moćnu ljubavnu vezu. Ako nisu zagrljeni, onda im je ruka u ruci, kad nisu zajedno, svako malo su u dugim, lakim razgovorima na kameri. A čim sunce ozbiljnije zasija nad njegovim morem, Milica svaki slobodni dan takoreći trči u Ivan Dolac, u njegovu kuću sa ateljeom, u njegov zagrljaj. Kad krenu kiše i vjetrovi, a mjesto opusti, eto njega kod Milice. U njen grad.

Sedamdeset godina nositi, svakako je teret: kom lakši, kom teži, ali je svakako teret. I stoga Miroslav preferira više kućna zadovoljstva i nekakvu pasivnost: gledanje TV-a, kulinarska zadovoljstva i duge razgovore o bilo čemu. Štafelaj mu na um ne pada. Dovoljna mu toplina Miličinog doma.

Imati, pak, pedeset, Milica očuvana, njegovana, ne bi joj ni toliko dali, znači, dosta življe i duh i tijelo. U potrazi za radostima, tako jednom Milica zapodjene sljedeći razgovor.

“Miro, reci ti meni kakav si u plesu? Poznaješ li plesove, umiješ li?”

“Eh, kad je to bilo... plesao sam, plesao, a da sam neki stručnjak, daleko od toga.”

“E, zato sam nam smislila da upišemo plesni tečaj. Godiće nam sigurno.”

Malo se nećkao, ali od samog početka njihovog poznanstva, nastojao je da ispunjava njene želje. Svjestan razlike u godinama i spreman da učini štošta što inače ne bi ni za koga, samo da je zadrži i gleda zadovoljnu.

Plesni tečaj održavao se u mjesnom Domu za kulturu. U grupi kojoj su zapali Milica i Miroslav našli su se Irena i njen muž Dušan. Ooo, s koliko su se radosti sreli i zagrlili školski prijatelji Milica i Dušan. Tek su načeli slatke komadiće zajedničke rane mladosti, a plesna učiteljica Alenka krenula je sa lekcijama. I nakon sat koji je prošao u ozračju smijeha što ga izazivaju nespretni koraci početnika, Milica predloži, a svi veselo prihvate odlazak na piće.

I sad počinje jedna nova priča.

Najprije malo opisa ličnosti. Dušan, fizički markantan, kao paun naglašava i svako malo uzdiže svoj torzo. Škrt na riječima i po tome jako sličan Miroslavu. On se davno odvikao od društva i praznih priča. Ali zato su tu Milica i Irena, dva ženska jezika k’o dvije vodenice koje usklađeno melju li, melju. No, kako su teme često Irenin muž i Miličin partner, i njih povremeno uvlače u razgovor i nasmijavaju. Uglavnom, prijatno veče nakon kojeg su se svi zadovoljni uputili svojim kućama.

I tako je te večeri rođeno jedno prijateljstvo. Osim plesnog tečaja i potom ritualnog odlaska na piće, parovi su sve češće organizirali zajedničke izlaske. Ubrzo su postali tako bliski da su odlučili da ljetni odmor svi provedu kod Miroslava u Ivan-Docu.

Pa onda opet i često skupa.

Sve dok se jednom Milica nije vratila nakon dugog odmora iz Ivan-Doca. Dušan ju je prije toga nekoliko puta zvao, onako da pozdravi nju i Miroslava, a na pitanje gdje mu je Irena, odgovarao neodređeno: tu je negdje, dobro je. A niti je bila više tu negdje, niti je bila dobro. Kako se u narodu kaže, pukla tikva i Irena spakovala svoje stvari i otišla iz života Dušanovog. Bilo, možda, i slično kao onomad kad se Milica rastala sa svojim.

I odjednom, evo Milice svaku noć takoreći sa Dušanom. Uvijek besprijekorno obučeni, uvijek nasmijani. Upoznao sam donekle sve ličnosti iz ove priče i kad bismo se sreli, pitao sam Milicu gdje joj je Miroslav, pitao Dušana gdje mu je Irena.

On mi preko volje jednom odgovorio slijeganjem ramenima i njega nisam više pitao.

Ona mi rekla da se čuju svaki dan i da će uskoro doći. Na njega je pao red, jer sezona je prošla.

Ne znam o čemu su njih dvoje kasnije pričali, ali vidio sam iz blizine kako se jedno drugom povjerljivo naginju do uha i onda se smiju.

Niti saznadoh kada tačno, ni zašto, ni kako, ali očito je postalo jedne večeri...

Ušli su u kafanu držeći se za ruke, ne ovlaš, nego čvrsto.

Sve mi postalo jasno.

Skočila iskra, sastali se fluidi, neodbranjivi zov i komanda srca, biće da je nešto od toga.

Mogu da nagađam i da se pitam: da li je Dušan odlučio da se raziđe s Irenom zbog Milice?

Šta je to odjednom Milica našla u Dušanu pa se odrekla Miroslava?

Šta god da je... za mene ostaje tajna.

Na um mi pao Njegošev stih o ženskoj ćudi.

Ćud je ženska smiješna rabota,

Ne zna žena ko je kakve vjere,

Stotinu će promijeniti vjerah

Da učini što joj srce žudi.

A nimalo drugačija nije ni muška ćud. Ako nije i gora.