Veterani alpinizma upozoravaju: Apsolutna sigurnost na planini je iluzija

Nesreća u Rusiji, u kojoj je poginulo petoro planinara iz Zenice, najveća je tragedija bosanskohercegovačkog planinarstva svih vremena. Nesreća bh. planinara je bilo i ranije, i na planinama bivše Jugoslavije i na vrhovima diljem svijeta, ali timove su činili mješoviti članovi iz cijele bivše Jugoslavije. U subotu, 25. jula, tokom uspona na planinu Elbrus poginulo je petoro planinara iz BiH, iz Zenice: Meliha Čaušević, Alma i Denis Okanović, Almir Krivdić i Nermin Talam. Haris Adilović i Kemal Vidimlić su uspjeli preživjeti.

Svijest ljudi

Od početka ove godine planinari u BiH bilježe tužne događaje. Krajem maja, u jednom danu smo imali tri smrtna slučaja, na Romaniji, Čvrsnici i Visočici. Razloge je teško tražiti, još teže naći, ali prema mišljenju bardova bh. planinarenja i alpinizma sve više ljudi uživa u prirodi i ovakvih nesreća će širom svijeta biti sve više. Prema riječima Edina Durme, koji je preko četiri decenije života posvetio alpinizmu, sportskom penjanju i turnom skijanju, iza kojeg je više od 1.000 alpinističkih uspona u svim značajnim gorjima i penjalištima u Evropi i svijetu, od čega je oko 200 prvi ispenjao i koji je učestvovao u mnogim bh. alpinističkim ekspedicijama značajnim u svijetu (Alpe, Kavkaz, Pamir, Tian Shan i Himalaji), teško je u jednom trenutku napraviti zaokret, odnosno postaviti pravila, jer je planinarenje postalo masovno, ali i zato što je tanka nit između klasičnog turizma i planinskog turizma.

- Ne postoji zvanični uzus koji bi ljude usmjeravao. Sve je na slobodnoj volji i svijesti ljudi. Imamo pravila koja ne obavezuju nikoga. Posljednjih godina imamo veći broj ljudi u planinama, što je pozitivno, jer ljudi biraju zdraviji i ispunjeniji način života. S druge strane imamo i problem sigurnosti, jer mnogi precjenjuju svoje mogućnosti. Veliki broj, u toj masi ljudi, nisu spremni za planinu niti su kvalitetno educirani, niti imaju adekvatno iskustvo. To bismo mogli nazvati instant planinarstvom, objašnjava Durmo i savjetuje da se pripremi odlaska na planinu treba pristupiti detaljno i ozbiljno, da se potencijalni rizik svede na najmanju moguću mjeru. Ali, tvrdi, i kada to učinimo, rizik i dalje postoji. Nemoguće ga je eliminisati.

Skupa oprema

Redžep Grabus, planinar i alpinista, gorski spasilac i planinarsko-turistički vodič je ispenjao više od 340 alpinističkih smjerova, prošao 27 planinarskih transverzala, stajao na vrhovima od Bjelašnice, Veleža, Alpa, Himalaja do Tian Shana, sa iskustvom od skoro 50 godina, potcrtava edukaciju kao jednu od najvažnijih karika sigurnog planinarstva. Napominje da su počeci alpinizma u BiH vezani za 1929. godinu, da su tada, ali i desetinama godina kasnije, alpinisti u BiH imali vrlo ograničen pristup opremi, informacijama, ali da su se oslanjali na učitelje, njihovo iskustvo, duge i detaljne pripreme.

- Planine je potrebno poznavati, provoditi dosta vremena na njima, ići korak po korak. Nema rezultata preko noći, bez mnogo truda, rada, znoja. Nije dovoljno kupiti skupu i savremenu opremu, skinuti track na mobitel i krenuti. Potrebno je edukovati se, istraživati, pitati, gledati starije i iskusnije. Istina, planina je nepredvidiva. Nekada, i kada se sve ispoštuje, uradi po uzusima, nesreće su neizbježne. Priroda ima svoja nepisana pravila. Koliko god mi bili odgovorni, apsolutna sigurnost u planini je iluzija, a nesreća, nažalost, sastavni dio tog puta, ali ne uvijek i nužno nečiji propust. Nesreća ne bira ni mjesto ni vrijeme, ona se dešava u svakodnevnom životu. Kada se desi na planini, često joj se lakomisleno traži krivac, zaboravljajući da je ljudska ranjivost ista na svakom koraku na zemlji, objasnio je Grabus.

Da se zaista mnoge stvari dešavaju bez naše mogućnosti da utječemo na njih, potvrđuje Muhamed Gafić, jedan od osnivača i vođa Sarajevske škole alpinizma. Od 1972. do danas, kao instruktor alpinizma, učestvovao je u školovanju nekoliko hiljada alpinista. Alpinista sa preko 800 alpinističkih uspona u našim i stranim planinama, u stijenama Dinarida, Alpa, Kavkaza, Pamira, Tiana Shana, Himalaja, Karakoruma, Aljaske, 1974. je bio dio ekspedicije bivše Jugoslavije koju su činili još Muhamed Šišić iz BiH, pet alpinista iz Slovenije, dva iz Srbije i šest iz Hrvatske.

Česte zamke

Cilj je bila zapadna strana Kavkaza, vrh Ušba. S obzirom na to da u to vrijeme nije bilo moguće ni na koji način, osim čitanjem dokumentacije, saznati bilo šta o vrhu na koji se ide, po dolasku u kamp, pred polazak na uspon, otišao je u biblioteku da uzme dokumentaciju i pročita šta ih čeka na usponu. Međutim, hrvatski planinari su već uzeli sav dostupan materijal. Odlučio je tada sa partnerom Šišićem popeti drugi smjer. Penjanje je trajalo tri dana. Kada su se vratili u kamp, saznali su da su ta četvorica hrvatskih alpinista, koji su uzeli dokumentaciju i pripremali se, poginuli, odnosno dvojica su odmah pronađena na užetu, a za dva tijela se tragalo punih 20 godina.

- Kavkaz, odnosno Elbrus ima tri zamke. Ne izgleda tehnički zahtjevan, ali vrlo je opasan. Žičarom se pređe više od 3.000 metara nadmorske visine, a onda se dodatno, na skoro 5.000 mNv, prebacuje snježnim automobilima, što utječe na aklimatizaciju. I vrlo česta zamka su alpinisti koji ne znaju procijeniti vlastite sposobnosti. Međutim, slične zamke su i na drugim planinama, priča Gafić i prisjeća se najtežeg trenutka u svojoj dugogodišnjoj karijeri, pogibije njegovog prvog instruktora Zijaha Jajatovića, 1970. godine na Lupoglavu, na Prenju, koji je nastradao zajedno sa Ilijom Dilberom i Miloradom Stjepanovićem. Za njihovim tijelima se tragalo 76 dana.

- Takve stvari nikada ne zaboravite. To je bio ogroman gubitak za našu malu zajednicu, kao i svaka naredna nesreća, koja se desila na planinama. Najvažnije je iz svakog takvog događaja naučiti nešto, čuvati dostojanstvo tih ljudi i sjećanje na njihovo znanje, snagu, odvažnost, dodao je Gafić.

Bardovi alpinizma, Durmo, Grabus i Gafić se slažu u jednom, da su alpinisti i planinari obični ljudi koji ne prkose silama, prirodi, nisu osvajači planina, samo su ljudi koji koračajući prema vrhovima, nekada u njima nađu i svoj vječni mir.