Razgovor s autorima knjige koja otkriva Sarajevo kroz priče žena koje je historija potisnula

Nedavno je objavljena knjiga “Žena Borba – Feministika grada Sarajeva”: najprije, kako je ova knjiga nastajala, te šta je bio polazni osnov, a šta metod za vaše istraživanje?

- Knjiga je, koliko god to zvuči pretenciozno, rezultat više od 15 godina zajedničkog i individualnog rada, kao i kontinuiranog zanimanja za naš grad, za žene, za pitanja, teme i epizode, koje su u ovoj knjizi dobile svoje mjesto. Knjiga je i rezultat spleta okolnosti, našeg ličnog, autorskog i istraživačkog sazrijevanja, dobronamjerne i drugarske pomoći mnogih ljudi, ali i nekih hrabrih kreativnih poteza čitavog autorskog tima, kojima smo iznenadili i sami sebe.

Esej o Sarajevu

Dugogodišnji rad CRVENE i angažman u polju ženske istorije, umjetnosti, radničkog organiziranja i urbanog planiranja i drugih društveno-političkih pitanja, omogućio nam je da stvorimo ambijent u kojem je moguće kritički misliti i skupa stvarati i raditi. Na početku našeg interesa i angažmana u polju ženske istorije, te rada na pitanjima istorije, ali i sadašnjosti grada Sarajeva, nismo imali namjeru da napišemo ovu i ovakvu knjigu. Prije osam-devet godina, nakon prve faze skupljanja izvora, građe i arhivskog rada, počela je rasti naša istraživačka ambicija, a pitanja koja smo postavljali su zahtijevala da uđemo još dublje i odemo dalje u istoriju ovoga grada. Tada shvatamo da je odgovore moguće dati jedino u formi knjige.

Vrlo brzo nakon toga, u kreativnoj razmjeni dolazimo do termina feministika koji od tada, za nas postaje neka vrsta metodološkog opisa za ono što pokušavamo da uradimo. Danijela ju je poslije odredila kao treniranje pogleda, kao postepeno izoštravanje slike kako bi se jasnije razaznale pukotine u kojima se žensko nasljeđe kao utvara pojavljuje između onog što se vidi, onog što se ne vidi i onoga što se može znati.

Od tog momenta, s novim ciljem i orijentacijom na tekstu duže vremena, u momentima koje uspijevaju ukrasti od drugih obaveza, rade Danijela Dugandžić i Boriša Mraović. Tadašnji cilj bio je napisati dugački esej o istoriji Sarajeva, organizovan kao teoretski razvoj odnosa društveno-političke moći, tradicionalnih i patrijarhalnih institucija i oblikovanja javnog prostora. Pandemija koja se u međuvremenu dogodila i sve što je s njom došlo, zaustavili su i rad na tekstu, ali ne i želju da ispišemo sve ono što smo saznali do tada. Vratili smo se pisanju i uspjeli da rekonstruiramo osnovne lomove, mjesta i brojeve, činjenice i dokaze. A onda, iznenada, shvatamo da treba napisati potpuno drugačiju knjigu. Da tekst treba živost, zaplete, glasove žena o kojima govorimo i naše kreativne slobode. Tu, tada, u tom momentu epifanije, nastaje okvir za Ženu Borbu, za knjigu u kojoj feministika postaje opipljiv konceptualno osmatrački alat za pisanje.

Knjiga je stvarana godinama/AJLA SALKIĆ

Tada nam se pridružuje Lejla Kalamujić, spisateljica i pasionirana istraživačica istorije Sarajeva i žena koje su u njemu živjele. Od tada sve ide glatko, u stalnoj i svakodnevnoj razmjeni, u zajedničkom traganju prožetom brojnim “eureka” momentima. Posljednje dvije godine trajao je vrlo intenzivan rad na dodatnom arhivskom istraživanju, sklapanju priča i pisanju. Ovaj period zajedničkog pisanja bio je jako inspirativan i motivirajući i zaista smo sretni što je knjiga konačno gotova i među čitateljstvom.

Bavite se, kako ste istakli, svojevrsnim mapiranjem i čitanjem urbanog prostora kroz ženska iskustva, glasove i naslijeđe koji su oblikovali grad, ostajući često na marginama pamćenja: do kakvih ste saznanja došli tokom ovog procesa?

- Do bezbrojnih novih, malih i velikih uvida i otkrića. Ali stvarno. Ne može se ni nabrojati. Mi smo brojali i prebrojavali i studirali istorije gradskih ulica i njihovih naziva, ušli duboko u širi problem usmjeravane urbanizacije grada, stvarne istorije razvoja grada, političke ekonomije oblikovanja grada, a onda i u pitanja semantičkog i političkog obilježavanja javnog prostora, spomenicima, imenima, statuama, porukama, itd. Obišli i bezbroj puta fotografisali sarajevske spomenike. Proveli sate u Spomen-parku Vraca. Gubili smo se u biografijama naših naratorki i ludili oko detalja koje nismo mogli da rekonstruišemo.

Beskrajno dugo smo obilazili ulice, naselja, brda oko grada, gradska groblja i skrivene kutke u potrazi za izgubljenim pričama, stvarima, slikama i ponovo otkrivali znano i zaboravljeno. Istraživanje ovih aspekata prošlosti i sadašnjosti, onako kako smo ga mi postavili, doslovno može da traje beskonačno dugo i često je bilo jako teško stati na nekoj tački. Na činjeničnom, empirijskom, mikroistorijskom planu smo saznali bezbrojne stvari o gradu u kojem živimo. I sami tek treba da napravimo definitivni presjek, kada se ponovo vratimo čitanju knjige.

Ako želite listu malih provokacija, evo je: Otkrili smo npr. da je Sarajevo vjerovatno jedini grad u Jugoslaviji koji je imao Ulicu Antifašističkog fronta žena. Otkrili smo takođe jedan postojan zid između naša dva mila entiteta. Postalo nam je jasno zašto Sofija nije mogla biti trudna u vrijeme smrti. Shvatili smo da važnu ulogu u istoriji igra slučajnost, nerijetko na istoj razini važnosti kakva je ona svjesne odluke… i još sto stvari.

Jedno od težišta knjige jeste način na koji su žene koje su u različitim periodima utjecale na razvoj grada i dale veliki doprinos njegovoj istoriji bile upisivane i brisane iz javnog prostora, u kakvom su odnosu u tom smislu grad i pamćenje?

- Kliše je reći da su gradovi dinamičke i istorijske kreacije koje se mijenjaju. Sarajevo je u tom smislu još jedan tipičan grad. Nije tipičan utoliko što je u prethodnih stotinjak godina prošao kroz višestruke društveno-političke lomove, kakve mnogi gradovi nisu iskusili. Takve istorijske epizode uvijek prati i rekonstrukcija simboličke i imaginarne mreže, koja je razastrta nad materijalnim prostorom života.

Svako društvo na sebi svojstven način oblikuje svoj prostor. Svako društvo na specifičan način rješava probleme simboličke integracije prostora koji proizvodi. Svako društvo takođe gradi neke oblike spolno-rodne regulacije. Na mjestu na kojem se presijecaju ove prakse i njihove predstave se artikuliše bazična orijentacija nekog društva prema memorijalizaciji, prema prošlosti, prema pamćenju, a onda i prema specifičnoj ili univerzalnoj rekonstrukciji mjesta, funkcije i aure ženskih života, iskustava i uloga u toj prošlosti. Ne radi se uopšte o tome koliko je čiji doprinos. Ne radi se o vaganju. Radi se o uvažavanju, o istorijskoj i intelektualnoj odgovornosti da se uprizori neka vrsta žive prošlosti kao one koju uvijek i jedino, od pamtivijeka, zajedno stvaraju i muškarci i žene i svi ostali – svakako, u uslovima koje nisu sami birali.

CRVENA se niz godina bavi arhivama i njihovim reispisivanjem, šta nam arhive govore o nama samima, o našem odnosu prema prošlosti, te šta iz te prošlosti možemo danas naučiti u pogledu odnosa prema doprinosu žena u izgradnji kulturne, umjetničke i političke mape grada?

- Arhivi su ambivalentni objekti. Oni su istovremeno i ono što je sačuvano, ali i ono što nedostaje, sve ono što nije dostupno naknadnom ispitivanju. Puno učimo o prošlosti i na temelju praznina u arhivu, iako to znanje nema onu čvrstinu i izvjesnost kakvu ima u muzeju sačuvana povelja. Arhiv je istovremeno i pasivni registar i aktivni agent onda kada živi savremeni život. Istovremeno je i ono što treba ostati skriveno, kao stvar koje se stidimo, i kao ono što treba ponosno dovesti pred zadivljene oči. Arhiv je i političko mjesto, mjesto moći, koje postaje živo svaki puta kada u njega uđu istraživači.

Forenzičke vještine

Ono što tražimo, teme kojima se bavimo, načini na koje analiziramo i uglovi iz kojih tumačimo mogu stvoriti novo znanje, mogu otkriti ono što je bio sakriveno i zaboravljeno, kao što nam je pokazao AFŽ arhiv, na kojem CRVENA radi već godinama. Iz arhiva učimo, ali možemo nabasati na lekcije koje nam se neće svidjeti.

Veliki interes publike/AJLA SALKIĆ

Mi smo u našem postupku tokom godina naučili da grad posmatramo i analiziramo također kao arhiv. Sarajevo je za takav tretman izvrstan grad, zbog slojeva od kojih se njegove urbane strukture sastoje. Istreniranom pogledu one otkrivaju puno više no što o njima saopštava nekakav zvanični aparat. Pogled u grad, kao u arhiv, zahtijeva snalaženje u masi informacija i interpretacija, alternativnih metoda i ponekad forenzičkih vještina, što je izuzeno uzbudljivo i što smo vremenom u praksi i pristupu izvještili. O tome više možete saznati čitajući ovu knjigu.

Na koncu, posrijedi je knjiga koja u prvi plan stavlja ono što je, reklo bi se, sistematski potiskivano u zaborav, sada kada je knjiga objavljena, jasno je da postoji slojevita tradicija koja nam svjedoči o borbi žena, njihovoj ulozi u brojnim procesima koji su temeljno odredili i naš sadašnji trenutak. U kojim pravcima se program Feministika može dalje razvijati?

- Da postoji slojevita tradicija ženske borbe, nije nikakvo otkriće ove knjige. Ko je čitao išta ranije, mora biti upoznat barem s djelićem tog nasljeđa. Ko se interesovao za istoriju Sarajeva, takođe zna nešto od te prošlosti. Ipak, postojanje tradicije samo ne garantuje ni da će se ona njegovati ni da će joj se u javnom mnijenju davati na značaju, niti da će služiti kao podloga za refleksiju u nekom trenutku poslije.

To su uvijek politička pitanja – koju tradiciju baštinimo, kojoj se baštini ritualno vraćamo, koje datume obilježavamo, ko su dobri, loši, ko su zli, koja imena smo dužni da zapamtimo, koja moramo da poznajemo da bismo ravnopravno participirali u političkoj zajednici. Ona su dvostruko politička kad govorimo o ženskom nasljeđu i o onome što od njega danas baštinimo ili njegujemo i kako. Ova knjiga, u tom smislu, nije toliko otkrivanje slojeva borbe za žensku slobodu, za emancipaciju, jednakost, ravnopravnost, koliko je jedan drugačiji način ponovnog zahvata u ovu tradiciju, s kojom se odgovorno poigrava i nastoji da iz nje dođe do značenja koja komuniciraju na neposredniji način sa sadašnjim trenutkom.

Feministika je u međuvremenu postala i širi program na kojem CRVENA radi protekle četiri godine i kroz njega stvara prostor i mjesto za feminističku politiku, diskusiju, obrazovanje i stvaranje. Od tada izdajemo i web magazin feministika.ba, koji tretira teme kojima smo se, između ostalog, bavili i u knjizi, ali i okuplja različite glasove koji zajedno sa nama i pored nas učestvuju u očuvanju, pamćenju i istraživanju ženske istorije, ali i ne samo istorije. Sada, kada je ova knjiga pred čitateljicama i čitateljima, motivirani smo da se dalje poigramo sa novim produkcijama i aktivnostima koje bi “Ženu Borbu” približile i nekim drugim publikama - da se ne zaboravi.