Kontrola na liniji br. 17

Stanovali smo te 1998. godine u Ulici Filipa Kljajića Fiće, na broju koji sam odavno zaboravio, ako sam ga ikada i znao. Nismo dugo bili podstanari na toj koti, možda godinu ili malo preko, ali i to je bilo dovoljno da prezrem uzbrdicu. Friško podmazan slavonskom ravnicom nisam mogao da shvatim da mi od škole do kuće treba četrdeset i pet minuta i to pod poštenom kosinom koju sam psovao i grdio na svakom koraku.

Muškarac srednjih godina

Ćaća je radio na drugom kraju grada, u stovarištu Knjaz Miloša, na Bulevaru vojvode Petra Bojovića. Bila je to podugačka ruta, dobrih šest kilometara, nisam dobro poznavao grad i mater bi me prije držala sedam dana na hljebu i vodi nego što bi me pustila da sam špartam gradom do ćaćine firme. Taktički opravdan potez: ja sam se hrabro prsio i tvrdio da sam spreman za put, ali je ona dobro nanjušila da bih na drugom kilometru skrenuo sa staze.

Ali, nekako sam do stovarišta morao, jer mi je ćaća obećao deset njemačkih maraka sedmično (možda i mjesečno?) ukoliko pomognem prilikom premještanja kutija i kutijetina u ogromnom magacinu. Dogovor je pao: s materom ću do Sirana, ona će me ukrcati na Centralovu ”sedamnaestku”, a ja ću dobro paziti da izađem prije Rebrovačkog mosta, jer od mosta do ćaćine firme nema ni pedeset sustalih koraka.

Šta se zapravo radi i kako se vozi u gradskom autobusu? Bila mi je to prva samostalna vožnja i to linijom kojom se nikada prije toga nisam vozio. Mati mi je poput svake matere rekla da sjednem iza vozača, a njega je zamolila da mi kaže, a potom i podvuče kad priđemo stanici na kojoj treba da se iskrcam. Kupio sam kartu, tutnuo je u džep, sjeo iza vozača i napeto čekao njegovo obavještenje. Listovi su mi trnuli, šake se stezale, a između ušiju bubnjalo je jedno jedino pitanje: šta će biti ako siđem stanicu prije ili stanicu kasnije?

Presječen na petnaest nejednakih dijelova nisam ni primijetio kada je “muškarac srednjih godina” stao ispred mene i ispružio ruku. Zablenuh se u njega, jer nisam znao šta on zapravo hoće i šta ja u stvari treba da dam. Gledali smo se, što bi rekao Nele, kao kobra i mungos, i bog zna koliko bi to gledanje trajalo da on ne progovori i da mi u tom progovaranju ne zatraži kartu. To je, dakle, ta kontrola koju su mi i mater i ćaća nekoliko puta pominjali!

Zavukao sam ruku u desni džep. Ništa. Zavukao sam ruku u lijevi džep. Opet ništa. Duksa nemam, košulje nemam. Sve džepova što je na meni gude istu priču: karte nema pa nema. Da nije na sjedištu pored mene? Nije. Da mi nije pala pod noge? Opet nije. Jesam li je uopšte kupio? Jesam i to dok se mater dogovarala sa vozačem oko detalja isporuke. I ako sve to jesam, a nje i dalje nema – šta se desilo? Još gore: šta će tek da se desi? Na poleđini karte lijepo piše: Putnik zatečen bez karte plaća kaznu u iznosu od cijene karte i dvadeset odsto cijene mjesečne karte i kaznu.

Svaka ćelija dala je u narednih dvadesetak minuta litru znoja. Okretao sam se, prevrtao, tražio, ali uvijek isto – karte nema i nema. “Muškarac srednjih godina” i dalje stoji, ćuti i čeka. Šta će da se desi ako ne nađem kartu? Hoće li autobus stati? Hoće li se drati na mene kao da sam pokrao robne rezerve? Da li će zvati policiju? Da me neće privoditi? Hapsiti? I kolika će uopšte biti kazna i kako će mater i ćaća naći pare da plate moju trapavost i nepromišljenost? Tri miliona pitanja u jedinici vremena i nijedan jedini odgovor.

Nisam znao šta bih sa sobom, umirao sam kao onaj Andrićev dječak Latković koji je svakoga dana stotinu puta umirao zbog posuđene knjige, i dragi gospod bog zna šta bi bilo i kako bi se sve završilo da se u trenutku nisam opustio i rekao kako sam kartu izgubio. “Muškarac srednjih godina” se nasmija, vjerovatno pomisli da se, kao i toliko drugih, “švercujem”, pa ode dalje niz autobuski “koridor” tražeći neodgovorne i nepromišljene. Napasao sam se straha za sedam života i tek sam nakon dvadeset godina platio ono što nisam platio toga dana u Centralovoj ”sedamnaestki”.

Ne vrijedi lagati

Stigao sam u Sarajevo zorom. Na stanici sam popio kafu, pročitao novine i dobro izvagao: gostovanje je u podne, sad je deset, taksijem ću na televiziju stići za dvadesetak minuta, ostaje mi sat i po nervoznog čekanja, bolje da ja krenem šinama i tako ubijem još pola sata, ako ne i više. Na trafici sam kupio kartu, ali je nisam poništio na ulasku u tramvaj da bi mi “valjala” i u povratku. Negdje na pola puta – kontrola. Pokažem kontroloru neponištenu kartu, a on meni vrata.

Ne vrijedi bježati, ne vrijedi lagati. Pored njega je policajac, a pored policajca neko čudo iz obezbjeđenja koje, što bi rekao Pejaković, ima sto pedeset kila, a nije deb’o. Kažem da dolazim iz drugog grada i da nisam znao. Kažem da se kod nas karte ne poništavaju. Kažem da mi nemamo tramvaje nego samo autobuse. Džaba. Drzak i očajan kažem kako ne poznajem latinicu. Opet džaba. Dadoh ličnu kartu, oni zapisaše podatke i rekoše da će mi kazna stići na kućnu adresu. Odoše dalje, ja sačekah narednu liniju, uđoh, poništih kartu i ka televiziji.

Dva puta sam kontrolisan i oba puta sam zatečen spuštenih gaća. Jednom sam prošao dobro zato što sam bio naivan i maltene nevin, drugi put sam dobio šta sam tražio zbog pretjeranog šepurenja. Rijetko ulazim u gradske autobuse posljednjih godina. Rijetko ulazim u autobuse uopšte, ali u gradske gotovo nikako i gotovo nikada. Ako se desi čudo, pa uđem, onda kartu držim kao da je dobitni tiket. A ona sarajevska koverta mi nikada nije stigla.