Ljubav i praštanje
Postoje bića s kojima na prvu kliknemo, isprepletu se nevidljive niti duše i iz toga se rodi dragocjen odnos, pa hvaleći ga imamo običaj reći: “Ja njoj ili njemu mogu sve reći, a on ili ona će me razumjeti”. I ne pretvori se taj odnos nikad u ljubavni, a ostaje postojan i dubok.
Tako nekako traje moja veza sa...
Bila je frizerka u malom, provincijskom mjestu, kamo me je moja profesija nekad davno odvela.
Lijepa.
Vedra.
Meni naklonjena.
“Nemoj ga ti šišati, nek’ sačeka dok završim s ovom mušterijom”, znala bi reći svojoj kolegici ako bih banuo u nedogovoreno vrijeme u njihov salon.
Razmijenili bismo onda tokom šišanja nekoliko prikladnih rečenica, pratio sam njene spretne prste, ponekad bi nam se pogledi susreli, uvijek bi se diskretno nasmiješila, a kad bi završila svoj posao s mojom glavom, slavodobitno bi znala reći: “Eto, sad si spreman za svaku utakmicu”!
Rastali bismo se s osmijesima i mene je još jedan dio puta nosio fini osjećaj zadovoljstva.
Onda smo popili našu prvu kafu u kafiću u koji smo oboje rado zalazili. Imala je i tada momka, a s njima nije bilo problema, na njen šarm i ljepotu lijepili su se kao muhe na med.
Mogla se udati nekoliko puta, bilo je kandidata iz finih familija, ali njoj ni na kraj pameti:
“Eh, što neću? Ma znaš, Toni, moram ti priznati, ja nosim strah u sebi. Strah od muškaraca”.
I onda mi je pričala o svojoj porodici, posebno ocu, pijancu i nasilniku, koji se iživljavao više na njenoj majci, negoli na njoj, dočim na brata nikad ruku nije spustio.
“Dovoljno je bilo da je majka slabe volje, a on bi je udario nizašta.
Jednom sam se suprotstavila: Što si je udario, babo?
- Zbog čehre. Ne valja joj čehra. A što se ti miješaš? Ho’š i tebe da udarim?
Stala sam pred njega prkosno: Hajde, udari!
I zviznuo mi je šamarčinu da mi se zanebesalo.
Jedva sam čekala da odem iz te kuće. I čim sam završila zanat, odmah sam potražila sebi posao i sobu... I, eto, dobila sam ono što sam najviše željela: slobodu. Kući sam znala otići samo zbog majke. A ona, navikla da trpi i podnosi njegovu opaku narav, nikad, ama nikad se nije pobunila.
I to me je čudilo i dan-danas me čudi. Pa kad je i umro, majka za njim plakala i nikad ništa protiv njega nije htjela reći.”
I ja sam njoj pričao o svojim porodičnim tajnama. I o djevojkama i o planovima, ma bili smo jedno drugom kao ispovjedaonica.
Onda smo krenuli svako svojim putevima.
Sastavio nas opet internet. Ona je živjela i radila u Holandiji, ja u Sloveniji. Bilo nam je oboma drago kad smo se na Facebooku opet ugledali.
Lela je bila još privlačna plavuša. I kao nekad, kurtoaziju su zamijenile iskrene riječi o onome što preživljavamo. Udala se za našeg čovjeka, kolijevka mu u istočnoj Bosni, neko selo kod Goražda. Naočit čovjek, ljepotom joj odgovarao. Ali, nosio sindrom njenog babe.
“Dragi moj Toni, on k’o da me je začarao. Ne smijem bez njega takoreći nigdje mrdnuti. I ovo kad pišemo jedno drugom, moram kriti k’o zmija noge. A opet, lijepo mi je s njim. Brine o meni, zajedno putujemo, ispunjava mi želje...”
A babin sindrom proradio kad se izazovno sredila, izašla sa svojim kolegicama i zakasnila kući. Ništa je nije pitao, nego samo izudarao, ispod očiju bila plava, uzela bolovanje, stid je bilo među svijet izaći.
“Moj Toni, šta me snašlo? Šokirao me i nisam htjela odmah, nego ujutro da se spakujem i da odem. Ali on pao na koljena, moli me da mu oprostim. I ja, šta ću, a volim ga još uvijek, prihvatim izvinjenje.”
I bude sve po starom, opet nju njen muž pazi, dvori, uslišava joj želje.
Putuju svijetom, ona objavljuje slike sa putovanja, prava idila. More, jezera, restorani i njih dvoje nasmiješeni.
Dok se u njemu ne probude demoni.
“Ma dovoljno je da se nekome nasmijem, on poludi. Ali navikla sam na sve, mada sam stotinu puta poželjela i da prekinem taj i takav život.”
Onda se njen muž razbolio. Teška bolest sa izvjesnim i skorim krajem.
Uz njega bila do posljednjeg mu daha.
Sahranila ga i prvi put progovorili, čuli jedno drugom glas, njen ostao isti.
“Umro je, a ja sam bila pored njega. Žao mi je samo što sam na tren zaspala, baš kad je umro. Žao mi je što ga nisam držala za ruku...”
Bilo to nedavno. Rana živa, a Lela mi kaže:
“Toni, ja znam da vrijeme liječi sve i znam da imam još nešto života. Ali odmah da ti kažem, nikad se više neću udavati. Tu sam raskrstila sa sobom. Živjeti i uživati da, ali udavati se - ne!”
A šta život sprema, ne znamo ni ona ni ja.
