Za hrvatskog člana kod OK korala

Nije tako izgledalo sve donedavno, ali kampanja za hrvatskog člana Predsjedništva već sad izgleda tako da je potrebno pripremiti dovoljno kokica za sljedećih nekoliko mjeseci. Jer ako je Dragan Čović i mislio kandidaturom Darijane Filipović odraditi kampanju bez stresa, na autopilotu u svojevrsnoj win-win situaciji, odnosno za slučaj da pobijedi Filipović odlično, a ako izgubi od Slavena Kovačevića, još i bolje, to sad više definitivno nije slučaj. Jer Zdenko Lučić je ušao u kampanju u stilu neprežaljenog Vladimira Bebića, koji je u Hrvatskom saboru zaradio nadimak “Bombarder s Kvarnera”, makar da je i Bebić bio Hercegovac porijeklom. No, dok je Bebić bio ljevičar, Lučić je nesumnjivi krajnji desničar, kojem se ključne optužbe protiv Čovića svode s jedne strane na njegovo jugoslavenstvo, članstvo u partiji i nakon početka agresije na Hrvatsku, te na upitno stjecanje državljanstva, dok s druge upire prstom u sveopću korupciju, samog Čovića i njegove obitelji, vezanu ponajprije uz nekretnine, natječaje i zaposlenja u Elektroprivredi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Predsjednik HDZ-a Lučiću je pak odgovorio optužbama da je ratni profiter, švercer i kriminalac, a najzabavniji dio čitave situacije je u tome da nijedna od obostranih optužbi nije bez temelja, niti je stvar proizvoljnih izmišljotina. Ono na što je pak ovo vađenje teške verbalne artiljerije ukazalo jeste činjenica da je Čovića Lučićev nastup itekako zabolio, budući da je napustio poslovičnu opreznost i krenuo mu odgovarati. Čime je zapravo obesmislio kandidaturu Darijane Filipović i kompletnu priču o novoj generaciji političara u HDZ-u. Jer, bez obzira na to što svi znamo da predsjednik HDZ-a kontrolira apsolutno sve u vlastitoj partiji i u Hercegovini, kandidatura Darijane Filipović je mogla ići svojim tokom da je on ignorirao ove napade. Ovako je, očito ozbiljno izrevoltiran, a vjerovatno i zabrinut, svima dao do znanja da je on, a ne ona, zapravo u kampanji za člana Predsjedništva, samo što se, da stvar po njega bude gora, uopće nije kandidirao.

I tu su i Čović, ali i birači njegove stranke, kao i svi nacionalno obojeni Hrvati, upali u problem. Jer prosječan birač HDZ-a je bazični ultradesničar kao Lučić i bez obzira na to što su oni svakako već znali sve stvari za koje je izazivač optužio predsjednika HDZ-a, kad ovako dobiju priliku izravno birati između nekoga tko je autentično njihov i čovjeka koji je promijenio uvjerenja za 180, nastavljajući se ponašati kao da živimo u jednopartijskom sistemu, prilično je izgledno da će glasati za Lučića. Darijani Filipović će osnovna glasačka mašinerija HDZ-a dati glas po direktivi, ali je upitno hoće li joj to biti dovoljno. Izgubi li ona pak od Lučića, to bi i za HDZ i za njegovog predsjednika bila katastrofa koja se ne bi mogla pokriti pričom o legitimnom predstavljanju, a kao što već rekoh, postoje velike šanse da se to i dogodi.

Što nas na koncu dovodi do apsolutnog očaja kad su u pitanju ljudi poput mene. Koji jednostavno nemaju za koga glasati, ako recimo žele glasati za hrvatskog, a ne bošnjačkog člana Predsjedništva. Jer takvim biračima ne pada na pamet da se opredjeljuju između partijskog hadezeovskog kandidata i njegove radikalno desne alternative, još i s ratnim backgroundom. A da opet glasaju za Slavena Kovačevića, koji ni sam nije siguran kad se u pola noći probudi koje je danas nacionalnosti i koji priča priču o građanskoj državi, a sudjeluje u izborima za člana Predsjedništva koje je dizajnirano po etnonacionalnom ključu, tek nema smisla. Građanske stranke na ovakvim izborima za člana Predsjedništva jednostavno nemaju što tražiti, a to uključuje i kandidaturu za bošnjačkog člana Predsjedništva, ili trebaju s jednakim kapacitetom, novcima i angažmanom, ponuditi kandidate iz sva tri naroda i stati iza njih. Sve drugo je šibicarenje kroz legitimaciju etnonacionalnog koncepta, umjesto borbe za jednog predsjednika ili za četvrtog, ostalog, građanskog ili kako god ga želimo nazvati, člana Predsjedništva.

No, neovisno o tome, potpuno je poražavajuće da se među Hrvatima, a i među Srbima, jednostavno ne može pojaviti nijedna relevantna stranka s nacionalnim predznakom koja bi bila lijeva ili liberalna, odnosno bilo kakva, samo ne krajnje desničarska.