Opet Hormuz!

Okvirni sporazum iz Islamabada, koji je sredinom juna trebao otvoriti put trajnom miru između SAD-a i Irana, praktično je prestao postojati. Teheran je sada i formalno suspendirao svoje obaveze, optuživši Washington za višestruko kršenje Memoranduma o razumijevanju. Time je i posljednja iluzija da je rat zaustavljen nestala. Bliski istok ponovo ulazi u fazu otvorene eskalacije.

Od samog početka tvrdio sam da ovaj sporazum ima više propagandnu nego mirovnu vrijednost. Potpisan je zato što su obje strane trebale predah. Amerika je željela obnoviti iscrpljene vojne i logističke kapacitete i pokušati politički kapitalizirati ono što nije uspjela ostvariti na ratištu. Iran je iskoristio zatišje da konsolidira odbranu, učvrsti unutrašnje jedinstvo i potvrdi svoju kontrolu nad najvažnijim adutom -Hormuškim moreuzom.

Hormuz je srce sukoba Formalno se govori o nuklearnom programu, balističkim projektilima ili sigurnosti plovidbe. Suština je, međutim, mnogo jednostavnija. Rat se vodi za kontrolu Hormuza. Kroz taj uski morski prolaz prolazi približno petina svjetske trgovine naftom i značajan dio izvoza ukapljenog plina. Zato nije slučajno što je gotovo potpuno zaustavljen pomorski promet izazvao nervozu na svjetskim tržištima. Hormuz je postao geopolitička poluga kojom Iran pokušava uravnotežiti ogromnu američku vojnu nadmoć.

Washington nastoji dokazati da međunarodna plovidba ne može zavisiti od Teherana. Iran, s druge strane, smatra da bi gubitak kontrole nad Hormuzom značio gubitak najvažnijeg sredstva odvraćanja. Zato upravo oko tog prolaza danas pucaju i diplomacija i oružje.

SAD su moćne, ali ne svemoćne Nema sumnje da SAD raspolažu najvećom vojnom silom na svijetu. Međutim, ovaj rat još jednom pokazuje da tehnološka nadmoć sama po sebi ne garantira političku pobjedu. Iran je pretrpio ogromna razaranja, izgubio lidera, veliki broj vojnih komandanata i pretrpio teške udare na infrastrukturu. Ali država nije slomljena. Naprotiv, rat je homogenizirao društvo, ojačao Revolucionarnu gardu i dodatno učvrstio uvjerenje da se Washingtonu ne može vjerovati. Istovremeno, iranski napadi na američke baze u Zaljevu pokazuju da ni američka vojna prisutnost nije nedodirljiva. Rat je postao skup, dugotrajan i politički neizvjestan. Historija često demantira vojnu matematiku. SAD su bile višestruko jače od Vijetnama, pa su izgubile rat. Bile su neuporedivo snažnije od Afganistana, pa su se nakon dvije decenije povukle bez ostvarivanja strateških ciljeva. Broj stanovnika, veličina teritorije ili bruto domaći proizvod ne odlučuju uvijek o ishodu rata. Računao sam odnos površine SAD-a i Vijetnama, odnosno Afganistana. Amerikanci su veći od te azijske države 28,8 puta i imaju 3,3 puta više stanovnika. Ili, SAD su veće od Afganistana 14,6 puta i imaju 7,9 puta više stanovnika. Još drastičnije se to vidi na bruto društvenom proizvodu. BDP SAD-a je 60 puta veći od vijetnamskog, a 1.800 puta od afganistanskog.

Ali, ali... Presudni mogu postati politička volja, nacionalna kohezija i spremnost društva da podnese dugotrajne žrtve. Ovo je zalog slobode. To ne znači da će Iran pobijediti u klasičnom vojnom smislu. Ali pokazuje da ni SAD ne mogu baš ostvariti ciljeve koje su postavile.

Nuklearno pitanje nije ključno Ne dijelim mišljenje da će budući pregovori biti odlučeni oko iranskog nuklearnog programa. Po mom dubokom uvjerenju, razgovori o potpunom odricanju Irana od nuklearnih kapaciteta više pripadaju političkim željama nego realnoj geopolitici. Nakon svega što se dogodilo, teško je očekivati da će Teheran dobrovoljno odustati od tehnologije koju smatra ključnim dijelom svoje nacionalne sigurnosti. Pravo pitanje nije nuklearno gorivo. Pravo pitanje ostaje Hormuz. Postoji ozbiljna opasnost da će se sukob proširiti. Već se govori o aktiviranju iranskih saveznika u Jemenu, Iraku i Libanu. Svaki novi napad može otvoriti dodatna ratišta, ugroziti Bab el-Mandeb i još snažnije pogoditi svjetsku trgovinu energentima. To bi bio scenarij u kojem više ne bi bilo lokalnog rata, nego regionalne krize s globalnim ekonomskim posljedicama.

Šah još nije završen U ranijoj kolumni napisao sam da je Hormuz šahovska tabla na kojoj je Donald Trump izgubio partiju. Današnji razvoj događaja ne mijenja tu osnovnu ocjenu. Ali, partija još nije završena. Amerika i dalje ima ogromnu vojnu prednost. Iran i dalje drži geografski najvažniju kartu u svojim rukama. Nijedna strana ne želi priznati poraz, ali nijedna nije ni ostvarila odlučujuću pobjedu. Zbog toga se rat nastavlja. A kada rat postane borba iscrpljivanja, historija nas uči da pobjednika često ne određuje onaj ko ima više nosača aviona ili veći budžet, nego onaj ko duže može izdržati cijenu sukoba. Upravo zato danas ne gori samo Hormuz. Gori cijela geopolitička ravnoteža Bliskog istoka, a njen rasplet mogao bi obilježiti međunarodne odnose ne u mjesecima, nego godinama koje dolaze.