Jedan američki predsjednik je toliko bio oduševljen ovim jelom da ga je uveo u kuhinju SAD-a
Jelo koje se danas smatra jednim od najpoznatijih američkih klasika – mac and cheese – zapravo ima evropske korijene, a u Sjedinjene Američke Države ga je donio jedan američki predsjednik. Vruće, kremasto i prepuno sira, ovo jelo od tjestenine odavno je preraslo granice običnog obroka i postalo simbol domaće, utješne hrane.
Iako se danas rijetko povezuje s Evropom, priča o mac and cheeseu počinje još u 13. stoljeću u Italiji, gdje se spominje jelo koje spaja kuhanu tjesteninu i sir. Tokom 18. stoljeća, britanska kuharica Elizabeth Raffald objavila je recept za „makarone s parmezanom“ koji se peku u rerni – recept veoma sličan današnjoj verziji.
Prekretnicu u njegovoj popularnosti donio je Thomas Jefferson, treći predsjednik SAD-a. Tokom svog boravka u Evropi, oduševio se jelom od tjestenine i sira te ga uveo u američku kuhinju. Smatra se da je upravo on posluživao mac and cheese na svečanim državnim večerama u Bijeloj kući.
Pravu ekspanziju ovo jelo je doživjelo u 20. stoljeću, kada je kompanija Kraft 1937. lansirala instant-verziju u kutiji. Bila je to revolucija u američkim domovima – jednostavno, brzo i pristupačno jelo postalo je nezaobilazan dio svakodnevnih obroka.
Danas postoji bezbroj varijacija – s pancetom, jalapeñom, pa čak i s jastogom – ali osnovni sastojci ostaju isti: tjestenina i sirni umak. Savršen mac and cheese traži gust, svilenkast umak, koji se najčešće priprema na bazi bešamela (mlijeko, maslac i brašno) uz obilje sira.
Najčešći izbor je cheddar, ali koriste se i gouda, mozzarella ili njihove kombinacije, važno je samo da se sir topi ravnomjerno i daje bogat okus. Tjestenina mora biti al dente, jer prekuhana tjestenina u kremastom umaku gubi teksturu.
Iako je klasična verzija bez korice, mnogi danas dodaju sloj zapečenih mrvica na vrhu, stvarajući kontrast između hrskavog i kremastog sloja – upravo ono što mac and cheese čini jelom kojem se teško odolijeva.
