VAGON POKRETNIH SLIKA: Mumija koja to nije

”Don’t worry, grandma, it’s fun to be dead!”

– “Lee Cronin’s The Mummy” (2026)

Priča o mumiji tradicionalno se zasniva na ideji da mrtvac, najčešće sveštenik ili plemić, biva vraćen u život nakon skrnavljenja grobnice kako bi dovršio zadatak, povezan sa izgubljenom ljubavlju ili drevnim prokletstvom. Za razliku od figure zombija, naprimjer, mumija ima svijest i sjećanja, zbog čega je bliža ljudskom nego bezumnom čudovištu koje tumara u potrazi za žrtvama.

Potisnuta prošlost

U filmovima poput “Mumije” (1932) sa Borisom Karloffom ili verzije Terencea Fishera iz 1959. godine, ključni motivi bili su smrt i povratak potisnute prošlosti. Mnogo popularnija “Mumija” (1999), s Brendanom Fraserom i Rachel Weisz, a u režiji Stephena Sommersa, zadržala je egipatsku ikonografiju i motiv oživljenog visokog sveštenika, ali je težište premjestila s horora na avanturu i spektakl u duhu “Indiane Jonesa”. Lee Cronin u svom novom filmu, znakovitog naslova “Lee Cronin’s The Mummy”, koristi mumiju kao prepoznatljiv simbol, ali se istovremeno udaljava od poznate priče i približava čistom tjelesnom hororu, sklonosti koju je već pokazao u filmu “Evil Dead Rise” (2023).

Priča ima sljedeći okvir i počinje obećavajuće. Katie (Natalie Grace), kćer američkog televizijskog novinara Charlieja (Jack Reynor), koji radi u Kairu, nestaje pod misterioznim okolnostima, da bi osam godina kasnije bila pronađena u sarkofagu među ostacima avionske nesreće. Međutim, ubrzo postaje jasno da više nije ista osoba: fizički je deformisana, gotovo nijema i očigledno obilježena nečim što nadilazi svako racionalno objašnjenje. Dok egipatska istražiteljka Dalia (May Calamawy) pokušava rasvijetliti okolnosti njenog nestanka i povratka, porodica postepeno shvata da se s djevojčicom kući vratilo i nešto mnogo zlokobnije. U međuvremenu se u porodici rodila Maud (Billie Roy), koja ima iste godine kao i Katie kada je nestala, a sa njima živi i baka Carmen (Veronica Falcón), duboko religiozna katolkinja. Po Katienom dolasku postaje jasno da u njoj prebiva demonski entitet koji će život cijele porodice pretvoriti u neprekidnu borbu s užasom.

Već nakon uvodnih scena smještenih u Egipat razumijemo da Cronina mnogo više zanima upravo demonska opsjednutost nego istraživanje prirode mumijinog prokletstva. Charliejeva potraga za odgovorima i nemoć egipatskih vlasti u početku uspijevaju stvoriti uvjerljiv osjećaj misterije koji gledaoce lako uvlači u priču. Tokom prve polovine filma reditelj ostavlja dovoljno prostora likovima da iznesu dramsku dimenziju narativa u kojem tuga i krivica zauzimaju centralno mjesto. Međutim, kako radnja odmiče, film se sve otvorenije približava teritoriji Friedkinovog “Egzorcista” (1973), u kojoj na svakom koraku vreba priča o djevojčici pogođenoj drevnim zlom. U pozadini se mogu prepoznati i drugi dobro poznati obrasci američkog natprirodnog horora – od “Amityvilla” pa do Croninovog rada na serijalu “Evil Dead”.

Bez iznenađenja

Kako bilo, u svemu tome najmanje ima same “Mumije”. Likovi pritom nisu dovoljno razvijeni da bi popunili prazninu nastalu potiskivanjem centralnog motiva, a detaljnije istraživanje porijekla prokletstva nesumnjivo bi dodatno obogatilo priču. Charlie ostaje tek skiciran osnovnim crtama, dok majka Larissa (Laia Costa), Carmen, sin Sebastian (Shylo Molina) i mlađa kćerka Maud uglavnom funkcionišu kao figure unutar unaprijed zadate horor-dinamike. Film stoga ne nudi mnogo iznenađenja ni značajnijih iskoraka, pa do samog kraja ostaje prilično predvidiv u pogledu obrata i raspleta. Jedina osoba koja zaista uspijeva dominirati ekranom jeste Natalie Grace, čija fizička transformacija i posvećena izvedba nose najveći dio filma. Problem je, međutim, što i najuspjelije scene često završavaju pod teretom jeftinih “jump scare” efekata i rješenja koja djeluju više kao nametnuti za izazivanje šoka nego kao organski proizašli elementi same priče.

Pri tome i na moje iznenađenje nakon gledanja ovog filma, Cronin nimalo ne odaje utisak autora koji ne zna šta radi. Naprotiv. Još od “The Hole in the Ground” (2019), a naročito u već spomenutom “Evil Dead Rise”, pokazao je izuzetnu sposobnost gradnje atmosfere i preciznog doziranja horora. Njegov pristup obično počinje suptilnom nelagodom, a završava u potpunom haosu izrazito grafičkog, tjelesnog užasa. I ovdje koristi sličnu formulu: mnogo praktičnih efekata, krv koja šiklja na sve strane, lomljenje noktiju i zuba, raspadanje kože, izobličena tijela i čitav niz grotesknih prizora. Vizuelno, film izgleda veoma dobro, a direktor fotografije Dave Garbett uspijeva stvoriti niz upečatljivih kadrova koji često nadmašuju ono što scenarij nudi.

Tako je ova “Mumija” možda bliža poetici Sama Raimija nego tradicionalnim filmovima o mumijama jer se ne stidi vlastite prljavštine niti želje da kod gledalaca izazove gađenje. Raimijev autorski pečat prisutan je gotovo u svakom segmentu režije, od dinamike kadrova do načina na koji se gradi horor-atmosfera. Neke scene izgledaju kao otvoreni omaži njegovim ranijim radovima, naročito sekvence u kojima opsjednuti likovi izranjaju iz podruma i drugih mračnih kutaka kuće, prizivajući dobro poznatu ikonografiju franšize “Zla smrt”.

Opsjednutost i tjelesnost

Dakle, posmatrana kao horor o opsjednutosti i porodičnoj traumi, Croninova “Mumija” funkcioniše sasvim dobro i povremeno doseže vrhunce čistog žanrovskog užitka. Kao film o mumiji, međutim, ostavlja osjećaj propuštene prilike. Reditelj zadržava ime i nekoliko prepoznatljivih motiva, ali gotovo sve ostalo zamjenjuje pričom o opsjednutosti. U horor imaginariju mumija simbolizuje mrtvo tijelo koje nastavlja postojati uprkos prirodnom poretku stvari. U njegovom središtu nalazi se mrtvac koji odbija otići, povratak onoga što je trebalo ostati zakopano – kako u doslovnom, tako i u simboličkom smislu. Riječ nije o spoljašnjoj sili koja zaposjeda živo tijelo, što upravo predstavlja osnovnu ideju Croninovog filma.

Otuda se nameće pitanje zašto se on uopšte zove ovako. Možda je riječ o studijskoj kalkulaciji koja računa na prepoznatljivost naslova i jednog od najpoznatijih čudovišta. Možda je, pak, Cronin želio poznatom motivu dati novo značenje i uklopiti ga u vlastitu autorsku poetiku. Šta god da je posrijedi, “Lee Cronin’s The Mummy” svakako djeluje kao nastavak estetskih i tematskih preokupacija koje je reditelj razvio u “Evil Dead Rise” – poetike prljavog i izrazito tjelesnog horora, u kojoj prepoznatljiv horor-motiv služi tek kao polazište za predvidivu priču o drevnom demonskom zlu.