A onda šamar nakon Mundijala

Dok smo zaluđeni navijanjem i ponosni na historijski uspjeh reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, Kanadi i Meksiku. Dok se okupljamo s društvom i kalkulacijama zbrajamo bodove ko će igrati s kojom ekipom. Dok pomahnitalo kupujemo sličice za album kojih više nema u prodaji, nego što ima, jer pomama za njima vjerovatno je iznenadila i proizvođača, tražimo dresove s prezimenima naših reprezentativaca, zastavice, kape, šalove, neko tamo smišlja plan kako ponovo podići cijene osnovnih životnih namirnica.

I onda kada se spusti zavjesa na Mundijalu. Kada nas prođe euforija i popusti adrenalin, dobit ćemo šamar. Šamar poskupljenja i ponovo ćemo se utrkivati i kalkulisati kako preživjeti. Nakon prividne stabilizacije na Bliskom istoku, krhkog dogovora Washingtona i Teherana, došlo je do pada cijena nafte na svjetskom, ali i domaćem tržištu. Ponadali smo se. Nadanja će nam, po svemu sudeći, biti kratkog daha, jer najavljuju se nova poskupljenja. SAD ponovo napale Iran. Iran ponovo uzvratio. Informacije koje dolaze do nas kao kap u moru, sve na kašičicu. A neko za to vrijeme zadovoljno trlja ruke i planira. Planira kako da udari po narodu. Bez obzira na to što su dijelom pale cijene goriva na pumpama u BiH, o padu cijena prehrambenih artikala nikada nije bilo govora. Nema govora o tome već godinama. Dobijemo od naših vladajućih neko “zaključavanje cijena”, što je - da se ne lažemo - samo bacanje prašine u oči. Dobijemo ponekad i neka akcije pa sami sebe tješimo kako smo nekoliko dana dobro prošli. Dobijemo na mostu, izgubimo na ćupriji.

Građani ne odobravaju najavljena poskupljenja, ali ko pita građane. Osnov, ovako laički gledajući, ne postoji, ali ko te pita za osnov. Kada cijene rastu, rastu preko noći, a kada bi trebalo da padaju, e za to treba vremena. Pa onda to traje i traje i nikako da prestane trajati, a onda građani zaborave na ta obećanja i naviknu se davati više. Naravno, do novog poskupljenja i dizanja. A dizanje traje kao nadolazak tijesta u toploj sobi. Najprije lagano, pa ubrzano, dok ne prekipi iz posude. Ekonomisti upozoravaju, apeluju, glasni su, ali niko ih ne sluša. Puste priče. Prema procjenama Centralne banke BiH, inflatorni pritisci su pojačani. Novac za građane gubi dio svoje vrijednosti. To vam je ono kada se vratite iz kupovine, a ne znate na šta ste potrošili pare. Bez obzira na razne akcije kojim nas lažu, ipak je sve skuplje nego što je bilo, jer ako plaće i primanja ne rastu istim tempom kao cijene, to znači da će potrošač za isti iznos kupiti manje nego ranije. Uz sve, dodatno nas bombarduju informacijama kako je minimalna plaća porasla, kako penzioneri imaju veće penzije. Rade se ankete koliko ste zadovoljni. Pakujemo u najljepši papir naš kokuzluk i jad života da drugi misle kako nam je dobro. Građani dižu kredite kako bi odveli porodicu barem sedam dana na ljetovanje. Građani dižu kredite u mikrokreditnim organizacijama kako bi pokušali poravnati troškove za godinu, a onda se to prelije u drugu godinu, pa u treću, četvrtu... i nema kraja. Slike na društvenim mrežama gore od putovanja, večera, izlazaka. Napinju se pojedini kako bi komšija pomislio da je njegov život samo sjaj i raskoš. Lažemo jedni druge do iznemoglosti, a onda plačemo nad računima i ratama kredita u tišini svoja četiri zida ako smo sretnici da su ti zidovi naši, jer većina nema ni to.

Evo, izborna je godina. Sad sve sami analitičari u frizerskim salonima, na autobuskim stajalištima, u kafanama. Svi znaju šta će donijeti izbori. Svi znaju ko je najbolji. Šta mi to imamo u BiH što nismo izborno probali? Ništa. Šta smo dobili? Ništa. Koga god smo probali, dobili smo malverzacije, krađe, korupciju, siromaštvo... Ovaj je, kažu, naš, on će pogurati. Pa onda kad taj naš dođe, pogura, istina, ali sebe. Pa mu malo, pa bi još i nikad kraja. Svi bi džaba, na račun općine, kantona, entiteta, na račun države. Sad je samo pitanje jesu li dovoljno uzeli, da li je napokon dosta. Hoće li sada najniži i najbrojniji sloj društva, narod, dobiti išta? To ne bi pogodili ni iskusni kladioničari. Opet ćemo, po svemu sudeći, dobiti isto, opet ćemo se boriti za preživljavanje od prvog do prvog.

Voljela bih da me neko demantuje nakon oktobarskih izbora. Nikada sa većim zadovoljstvom ne bih priznala kako sam pogriješila. Evo čekam, a dok čekam, pitanje je koliko ćemo dopustiti da naše tijesto nadolazi? Pitanje je koliko će biti jak šamar koji dobijemo.