Dugo vrelo ljeto

U Sarajevu su tokom rata kao vid otpora prepričavane razne crnohumorne dosjetke, a jedna od najpoznatijih je glasila: “Dabogda ti CNN došao u kuću”. Jer CNN ne ide tamo gdje je sve dobro i po taman. Medijski reflektori su ovih dana, i to kao rijetko kada u posljednjih dvadeset godina, ponovo upereni prema Bosni i Hercegovini. I to iz dva potpuno različita razloga – izbor novog visokog predstavnika i žilavost i uspjeh naše reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Sportskim medijima u svijetu nije promakla ni fanatična posvećenost navijača Barbarezovim pulenima. “Oni su već postali svjetski prvaci u navijačkoj konkurenciji”, pisao je jedan američki list. Naravno, dolazak novog čovjeka na čelo OHR-a ipak je ozbiljnija i posljedično važnija stvar od jednog sportskog podviga. O tome jasno govori neuspio pokušaj Vijeća za implementaciju mira (PIC) da ovog utorka u Sarajevu imenuje Schmidtovog nasljednika. Izlaz iz dramatične situacije nađen je tako što je ova dužnost privremeno povjerena iskusnom američkom diplomati Luisu Crishocku, dosadašnjem Schmidtovom zamjeniku. Njegov javnosti predočen politički portret je takav da mu ne bi bilo mane ni da mu je pripalo mjesta šefa OHR-a. Ali, ovdje je nešto drugo u pitanju. Suština nije u imenu, porijeklu i političkom kapacitetu konkretne ličnosti, već u tome u čijem će interesu raditi – američkom ili evropskom?

Usput rečeno, ova smjena je iznuđena, pošto je Christian Schmidt podnio ostavku na ultimativan zahtjev Trumpove administracije, koja jedino ima smisla ako će se time zaustaviti sve ubrzanije političko posrtanje Bosne i Hercegovine. Ali, da li će baš tako i biti? Baveći se ovim pitanjem, londonski Guardian je objavio provokativan tekst pod naslovom “Država BiH u neobranom grožđu”, ukazujući na činjenicu da Trumpova Amerika ne odustaje od svojih poslovnih interesa, te je zaprijetila da će odustati od svoje tridesetogodišnje posvećenosti Dejtonskom sporazumu i izaći iz mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini ako ne dobije takozvani plinski ugovor. Guardian zaključuje da bi spor između Washingtona i evropskih prijestolnica mogao imati dalekosežne posljedice po budućnost BiH, koja se našla u dubokom procjepu između sukobljenih interesa SAD-a i Evropske unije. James O’Brien je bio jedan od tvoraca Dejtonskog mirovnog sporazuma. On u jednom nedavno objavljenom tekstu naglašava da Amerikanci nastoje zaraditi novac slabljenjem međunarodnih institucija uspostavljenih Dejtonskim sporazumom. “Za to traže podršku američke vlade, koju im rado pruža. Takvo ponašanje podriva mir koji traje već trideset godina. Sjedinjene Države zapadni Balkan tretiraju kao poligon za poslovne prilike koje su suprotne evropskim interesima. Trumpova administracija je prošle godine ukinula sankcije dugogodišnjem bosanskom političaru. To nije učinila zato što je prestao sa aktivnostima zbog kojih je bio sankcioniran, među kojima su i logistička kampanja vrijedna četiri miliona dolara, vođena s ciljem nezavisnosti Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Ubrzo nakon toga, brat jednog od lobista koji je radio na uklanjanju tih sankcija osnovao je američku kompaniju koja je gotovo odmah predstavljena kao nosilac prava na izgradnju plinovoda Južna interkonekcija”, piše dobro obaviješteni diplomata, upozoravajući da će takav rasplet Bosnu i Hercegovinu uroniti u još dublju krizu i učiniti je kolonijalnom zemljom.

Bosanski političar kojeg O’Brien pominje je, naravno, Milorad Dodik. On se sa mnogo žuči okomio na Kaju Kallas, jednu od najviših dužnosnica EU. Učinio je to uoči njenog dolaska u Sarajevo, videći u njenoj posjeti “još jedan argument zašto je BiH nemoguća i propala zemlja i tvrdeći da je pod uslovima koje propagira ova političarka evropski put krajnje besmislen, te ga, dok je god Kallas na poziciji povjerenice za bilo šta, treba zaustaviti”. Treba li bilo koga podsjećati da je Dodiku, koji je i dalje neprikosnoveni šef SNSD-a, mnogim pečatima, od Sarajeva i Bruxellesa do Strasbourga i Washingtona, ovjerena njegova podrivačka uloga na evropskom putu jedne teško ranjene zemlje, iako nije jedini. U jednom je u pravu – s njim i njemu sličnim političarima taj put je zaista besmislen. Dodik nikada nije prestao da zateže uže čiji je drugi kraj u Sarajevu kako bi najzad puklo. A zna se šta bi to značilo. I u tome je imao pomagače iz druga dva etnonacionalistička korpusa. Ušutio se čuvši da je na sarajevskoj sjednici Vijeća za implementaciju mira konsenzusom postignut dogovor da sve odluke koje je donio dosadašnji visoki predstavnik ostaju na snazi i da će biti preduzete odgovarajuće mjere protiv svih koji će ih negirati, zaobilaziti i osporavati. Neka bar nešto bude kako treba!

Da smo normalna zemlja, danas bismo se, umjesto institucijom visokog predstavnika, bavili klimatskim promjenama koje sve više ugrožavaju ljudske živote. Jer ako nas ne pobiju atomske bombe, za trideset godina spržiće nas sunce. To tvrde mnogi kompetentni ljudi iz raznih oblasti. A sunce je već počelo da nas prži. Širom Evrope građani se bore s nesnosnim vrućinama. Već je zabilježeno više od hiljadu smrtnih slučajeva. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorava da ljetne vrućine više nisu prolazni fenomen, već smrtonosna kriza.

Iako je visoki predstavnik i dalje važna adresa u ovoj zemlji, jer takva je naša stvarnost, narod mnogo više brine o tome kako preživjeti predstojeće toplotne udare, nego ko će biti novi šerif iz diplomatskog korpusa međunarodne zajednice.