Rikardo Druškić, umjetnik: Ući u novo carstvo pokreta i zvuka

U okviru izložbe “IMERZIVNE STVARNOSTI: TRANSmedijalni futurizam” nastavljate Vaš umjetnički koncept “XANTEA”, koji je započeo kao ciklus slika, a sada je prerastao u čitav imaginarni svijet. U kojem trenutku ste osjetili da slika više nije dovoljna da izrazi ono što želite?

- Mislim da je taj trenutak došao s pojavom, odnosno propašću eksperimenta s NFT-ovima. Tada sam prvi put dobio snažnu želju da svoje slike animiram. Kroz te animacije osjetio sam šta znači ući u novo carstvo pokreta i zvuka. Shvatio sam da slika više ne mora biti statična i da moj svijet može nastaviti postojati i izvan platna.

Avangardna ideja

Neko vrijeme sam tražio način da nastavim tu avanturu, a onda mi se javio Haris Hadžić s idejom da moj rad prebacimo u VR. To mi je djelovalo kao zaista avangardna ideja. Oduvijek sam bio strastveno zainteresovan za tehnologiju i načine na koje ona može proširiti umjetnički izraz, dok Haris, iako softverski inženjer, ima snažnu ljubav prema umjetnosti i razumijevanje za nju. Spojili smo moju potrebu da stvaram svjetove i njegovu sposobnost da ih tehnički oživi. Od tada smo prošli dug put. Haris i ja zajedno smo razvijali aplikaciju, prolazili kroz uspone i padove, rasprave i pomirenja, ali smo je završili onako kako smo je i započeli – iz strasti, ljubavi prema umjetnosti i želje da napravimo nešto prilično spektakularno, uzimajući u obzir kontekst vremena i prostora u kojem obojica djelujemo.

U projektu se susreću slikarstvo, animacija, film, zvuk, svjetlo i virtualna stvarnost. Šta Vam je bilo najvažnije dobiti tim prelaskom iz jednog medija u drugi?

- Svaki medij imao je konkretnu ulogu u građenju iskustva. Slikarstvo, svjetlosna instalacija i zvuk stvaraju početnu atmosferu izložbenog prostora. Želim da posjetilac odmah po ulasku bude ubačen u futuristički, naučnofantastični prostor, kao da je zakoračio u drugi svijet. Nakon fuzije slike, svjetla i zvuka, ulazi u dimenziju pokreta kroz animirani film. Animacija mi omogućava da bolje predstavim likove koje stvaram. Svijet XANTEA estetski je i idejno prilično dalek ljudima koji žive ovdje, a estetika mojih slika nije karakteristična za naše podneblje i vizuelno nasljeđe. Zato sam želio približiti ljudima te likove i ono što predstavljaju. Iako su roboti, oni su metafora za nas ljude. Kroz njih govorim o ljudskim pitanjima, emocijama, strahovima i potrazi za smislom. Prvi animirani film bio je posvećen Bluu, dok se novi bavi njegovim ocem, robotom naučnikom Solomonom Drashem, koji pokušava pronaći odgovor na jedno od najstarijih pitanja: šta je, zapravo, esencija čovječanstva?

Druškić: Projekat je  introspektivan i introvertan

Nakon animacije posjetioci prelaze u virtuelnu stvarnost, gdje više nisu samo posmatrači. U VR-u mogu zakoračiti u svijet koji sam naslikao i animirao, kretati se kroz njega, susresti njegove likove i doživjeti prostor iz nove perspektive. Prelazak iz jednog medija u drugi nije bio cilj sam po sebi. Svaki medij je korak kojim posjetioca pokušavam odvesti dublje u XANTEA-u – od posmatranja, preko pokreta i priče, do potpunog uranjanja u taj svijet. Odatle i naslov izložbe: “IMERZIVNE STVARNOSTI”.

Cijeli okvir ovog koncepta smješten je u 2502. godinu, a kroz mitološka bića, svjesne robote i futurističke pejzaže otvarate pitanja porijekla, slobodne volje i promjene. Zašto Vam je budućnost bila potrebna da biste govorili o čovjeku danas?

- Budućnost mi daje mogućnost da obrasce ponašanja koje primjećujemo danas odvedemo do njihovog radikalnog ekstrema. Tako možemo jasnije pokazati njihov potencijal i opasnosti koje možda već postoje, ali ih još ne vidimo u punom obliku. Živimo u vremenu ogromne tehnološke revolucije koja donosi brojne mogućnosti, ali i opasnosti. Istovremeno, savremeni čovjek sve je više lišen osjećaja smisla, što me posebno zanima. Godina 2502. omogućila mi je da kroz likove koji su metafora nas samih i ogromnu vremensku distancu te probleme sagledam i istražim mnogo radikalnije nego što bih mogao smješten u sadašnjost.

XANTEA, sa druge strane, nije tek priča o zamišljenoj budućnosti, već način da kroz budućnost govorim o onome što nam se dešava danas. Budućnost je prostor u kojem mogu pojačati postojeće tendencije i postaviti pitanje: šta ako ih nastavimo razvijati do krajnjih granica? Godina 2502. ima i lično značenje. Povezana je s mojim datumom rođenja i namjerno je ugrađena u naziv projekta. Želio sam da naslov nosi moj lični pečat jer je XANTEA, uprkos futurističkom okviru i izmišljenim svjetovima, u suštini i autobiografski ciklus.

Posebno je zanimljivo što publika kroz virtualnu stvarnost može ući u trodimenzionalne prostore nastale iz Vaših slika. Kako se mijenja odnos između umjetničkog djela i posmatrača kada on više nije samo pred slikom nego unutar nje? Kako ste zamislili taj susret?

- Ovdje je posebno važan fenomen prvog puta. Vjerujem da će mnogim posjetiocima ovo biti prvi susret s VR tehnologijom na ovakav način, a čak i onima koji su je ranije koristili vjerovatno će biti prvi put da zakorače u ovakav naučnofantastični svijet. Prvi put ima posebnu moć upravo zato što je neponovljiv. Sjećamo se prvog poljupca. Sjećam se kada sam prvi put ušao u Gemäldegalerie u Berlinu i stao pred renesansne slike, kao i kada sam prvi put vidio slike velikog Hieronymusa Boscha. Takvi trenuci ostaju duboko urezani u nama jer nose osjećaj otkrivanja nečeg novog, fascinaciju i iskreno divljenje.

Takvo iskustvo želio sam ponuditi kroz XANTEA-u. Kada posjetilac stavi VR naočale, oko njega se nalazi 35 mojih likova. Pojavljuju se i nestaju, kreću se kroz prostor, smjenjuju uz različite efekte i imaju svoje zvukove, dok muzika gradi atmosferu. Više ih ne posmatrate kao likove na slici – oni su oko vas. Djeluju gotovo stvarno, kao da su oživjeli i postali dio prostora u kojem se nalazite. Taj prizor pomalo mi liči na futuristički "Vrt naslade" Boscha – svijet koji je istovremeno čudesan, pomalo uznemirujući i drugačiji od svega što poznajemo. Ne želim da posjetilac izađe iz VR-a samo s mišlju da je probao virtuelnu stvarnost. Želim da osjeti da je nekoliko minuta zaista bio negdje drugdje, da je zakoračio u svijet koji prije toga nije postojao nigdje osim u mojoj glavi i na mojim slikama. Ako mu to iskustvo ostane u sjećanju godinama kasnije, XANTEA je ispunila jednu od svojih svrha.

Na projektu je gotovo četiri godine radilo oko petnaest saradnika iz različitih oblasti. Koliko je upravo ta kolektivna priroda procesa promijenila početnu ideju “XANTEE”?

- Kroz ovaj projekat sam se razvijao, sazrijevao, shvatao neke stvari i učio. Jedna od najvažnijih lekcija jeste da za velike projekte nije dovoljan jedan čovjek. Potrebni su drugi ljudi, njihovo znanje, iskustvo i talenti kako bi se ideja razvila dalje nego što bi bilo moguće samostalnim radom. Osjećam ogromnu zahvalnost što sam imao priliku da radim s nekim od najtalentovanijih ljudi iz svojih oblasti koji žive i rade u Sarajevu. To su posebni, ekscentrični i talentovani ljudi, a svako od njih ostavio je dio svoje ličnosti i posebnosti u ovom ciklusu. Bez njih XANTEA 2502 ne bi bila ono što je danas. Ipak, važno mi je naglasiti da je ovo moj autorski projekat. Gotovo sve ključne ideje, zamisli i koncepti proizašli su iz moje vizije.

Apstraktno tlo

XANTEA 2502 je moje autobiografsko djelo, a umjetnici i saradnici pomogli su mi da tu viziju ostvarim kroz različite medije. Nisu se miješali u ono što želim reći niti u suštinu mog svijeta. Dali su mi svoje znanje, vještine i talenat kako bismo ono što sam zamislio, doveli do kraja i preveli u medije kojima se sam ne bih mogao služiti na tom nivou. U tome je bila ljepota procesa – ideja je ostala moja, ali je kroz ljude s kojima sam radio dobila mogućnost da postane mnogo veća od onoga što sam mogao napraviti sam.

Fascinacija nosi ogroman potencijal

Kažete u najavi izložbe da želite da svako u tom svijetu pronađe nešto što će ga podstaći da razmisli o sebi i promjenama koje živimo. Šta bi za Vas bio najvažniji trag koji bi posjetilac trebao ponijeti nakon izlaska iz “XANTEE”?

- Moja umjetnost, a prvenstveno ciklus XANTEA 2502, predstavlja apstraktno tlo unutar kojeg se aktivno bavim vlastitom psihom, svojim mračnim stranama i temama koje me zanimaju i koje smatram važnim za čovječanstvo. Projekat je zato introspektivan i introvertan. Kroz njega istražujem sebe, ali istovremeno pokušavam otvoriti prostor u kojem i gledalac može provesti vlastito istraživanje. Volio bih da projekat kod posjetioca probudi misao, pitanje ili osjećaj. Ne očekujem da svi iz XANTEE ponesu istu poruku jer umjetnost ne bi trebala imati samo jedno moguće čitanje – na to nas upozoravaju i postmodernisti. Kada bih morao izdvojiti najvažniji trag, volio bih da to na emotivnom nivou bude osjećaj divljenja i fascinacije. Fascinacija nosi ogroman potencijal jer je često prvi korak prema radoznalosti, istraživanju i potrebi da nešto bolje razumijemo.

Volio bih da posjetilac izađe iz XANTEE s osjećajem da je vidio nešto što ga je zaista pomjerilo, ali i s radoznalošću prema svijetu koji sam stvorio i vlastitom unutrašnjem svijetu. Da se zapita ko je, šta ga pokreće, čega se plaši, šta ga fascinira i kakvo mjesto zauzima u vremenu i promjenama kroz koje prolazimo. Želio bih da XANTEA probudi radoznalost i prema vani i prema unutra, da čovjek izađe iz izložbenog prostora s osjećajem da je zavirio u nešto novo, ali i da je kroz imaginarni svijet možda na trenutak zavirio u sebe.