DRAGAN MARKOVINA: Skandal koji to nije, izbor najboljih romana

Ovih dana našu malu intelektualno-književnu scenu potresa skandal koji to nije. Riječ je o izboru najboljih sto romana na našem jeziku s četiri imena, koji u organizaciji portala Velike priče traje već više od tri mjeseca, a čiji je ishod objavljen ovih dana. Izbor je dan za danom bio iščitavan i komentiran s puno strasti i, uglavnom, zamjerki, a s malo odobravanja. Pri čemu je dugo vremena kao ključna primjedba funkcioniralo to da u izboru ima jako malo žena, da bi nakon objave rezultata Semezdin Mehmedinović prvi pokrenuo priču o tome kako su, manje-više iz ideoloških, štoviše, nacionalističkih razloga, izostavljeni bosanskohercegovački pisci. Na sličnom tragu reagirao je i Amer Bahtijar, da bi sve završilo u populističkoj kolumni Dragana Bursaća na Radio Sarajevu. Stvar je donekle čak i zabavna, ali s druge strane pokazuje kako ljudi u pravilu, bez ozbiljnijeg razmišljanja, u svemu traže potvrdu vlastitih stavova.

No, idemo redom. Prvo, naravno da su na jugoslavenskom kulturnom prostoru sve vrijeme, jednako za postojanja Jugoslavije, kao i nakon njenog raspada, u javnosti i na književnoj, muzičkoj i filmskoj sceni, bili najzastupljeniji autori iz Srbije i Hrvatske ili čak i Srbi i Hrvati ako su bili porijeklom iz Bosne i Hercegovine. To jeste činjenica da su sve ostale republike i sredine bile gurnute u provincijalnu poziciju, dijelom planski, a dijelom zbog logike razvoja i veličine scena Beograda i Zagreba. Međutim, Bosna i Hercegovina je i tada i danas, čak i u ovom izboru, izborila vidljivost odmah iza tih dviju sredina, a svakako puno veću od vidljivosti slovenske, crnogorske i makedonske kulturne scene. Ako pak iza priče o nevidljivosti Bosne i Hercegovine, zapravo, stoji priča o nevidljivosti bošnjačkih autora, valjda izostavljajući Mešu Selimovića, kojeg se nekako sve vrijeme otpisuje kao svoga, ona jeste točna, ali opet broj tih autora, posebno ostvarenih, u odnosu na broj autora na kompletnom jugoslavenskom prostoru postotkom nije velik i ovaj ishod se teško može smatrati tendencioznim po tom pitanju.

Kako je, dakle, tekao izbor ovih romana? Ne tako što se sastao neki konspirativni žiri u Beogradu pa sastavio proizvoljnu listu. S Velikih priča su pozvali 200 ljudi, ne samo književnika, nego intelektualaca, novinara i kulturnjaka općenito, ali daleko najviše pisaca, javno prisutnih i iz svih krajeva na ovim prostorima, da napišu svoju listu deset najboljih romana na našem jeziku. Ne sto, nego deset. Oko 120 ljudi je pristalo i poslalo svoju listu. Neki su dali i objašnjenja uz svaki odabrani roman, neki su napisali kratko objašnjenje u uvodu liste, neki su samo poslali listu, neki su pisali da su svjesno uvrstili više žena, jer ih je u dosadašnjem izboru bilo malo, neki su poput Marka Tomaša, isto tako svjesno stavili pisce baš iz pripovjedačke Bosne, znajući da će ih biti malo. A skoro 80 ljudi, iz ovih ili onih razloga, nije htjelo poslati ništa. Sam Mehmedinović je, opet parafraziram, napisao kako nije želio u nacionalistički kontekst portala slati svoje odgovore, aludirajući na autore koji tamo pišu. Pa evo, na Velikim pričama, između ostalih, pišu Rajko Grlić, Goran Marković, Miljenko Jergović, Svetislav Basara, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Branko Rosić, Marko Tomaš, Srđan Valjarević. Pišem i ja, iako ne pišem ovaj tekst zbog toga. Ako su to nekome nacionalistički autori, onda smo stvarno duboko zaglavili. Otprilike je isti takav ideološki i ljudski i sastav onih koji su anketirani. Tu su i Vladimir Arsenijević, čovjek koji je nedavno fizički napadnut u Beogradu zbog pokušaja da obilježi godišnjicu genocida u Srebrenici, zatim Darko Cvijetić, Boris Postnikov, Olja Savičević Ivančević i brojni drugi ljudi tog profila. Naravno da među svim anketiranima ima i nacionalista i ljudi koji su birali, uglavnom, samo romane iz Srbije, ali je to uvjerljiva manjina među njima.

Lista od 100 romana je nastala tako da su iz uredništva zbrojili bodove po deset izabranih od svakoga tko je poslao odgovore i tako bodovane posložili prvih sto. A ljudi su, zapravo, slali romane koji su ih obilježili, tvrdeći da je to njihov osobni, a ne stručni izbor.

Iz čega slijedi da bismo imali bitno drugačiji rezultat da je i onih 80 odgovorilo na anketu, pa i neki koji su se također javljali u komentarima i tvrdili da nisu odgovorili iako su pozvani, a da bi stavili i Sidrana i Ibrišimovića. Također bi sasvim drugačiji rezultati bili da je svatko birao stotinu ili dvadeset, a ne samo deset najboljih romana. Sasvim sigurno bi ishod također bio drukčiji da se isključilo klasike i tražilo izbor najboljih romana nastalih nakon raspada Jugoslavije, gdje bi bosanskohercegovačka književnost bila bitno zastupljenija.

Ali tražiti namjeru tamo gdje je nema i od toga raditi konstrukciju o ugroženosti. I k tome pridavati toliku pažnju nečemu što si odmah otpisao kao nacionalistički poduhvat i ljutiti se što je ishod ispao kakav je ispao, naprosto je logički neodrživo.