ČITANJE (U)SEBI: Samoća koja postaje disciplina

”Prstenje i druge uzaludnosti”, Mihailo Tanić, PPM Enklava, 2026.

Prilagoditi pjesnički izraz onome što je u datom trenutku moguće ostvariti, pronaći ton koji može obuhvatiti u svom rasponu pređeno iskustvo, a stihom ostati autentičan izraz unutarnjeg svijeta lirskog subjekta, svaki put jeste izazov. Posebno u pogledu prvih pjesničkih istupa, kako u tom prostranstvu mogućeg podesiti sve parametre, a da se ništa ne mora dodatno objašnjavati.

Prvotne slutnje

Jer poezija ne bi trebala biti ni u kom pogledu dociranje stvarnosnog, bez obzira na polaznu osnovu, na ono blisko što se svakome ko zakorači u taj prostor doima kao jedinstven doživljaj koji nema svoju usporedbu sa drugim. Dakako, naše spoznajno je uglavnom limitirano, sve što nam se čini samo našim već je upisano u ono arhetipsko iskustvo, a teme kojima se možemo baviti već su nebrojano puta od početka književnosti do danas ispisane. Šta, otuda, jeste poriv da se unutar individualnog poimanja egzistencije neko odluči ponuditi i svoj ugao gledanja, koji će biti oblikovan stihom ili rečenicom?

Prije svega sam proces ulaska u jezik, nastojanje da se u toj šumi simbola pronađe ona autentična kombinacija koja će ostaviti pečat ličnog. Samo u takvoj vrsti potrage, u tim konvulzijama sa formom, krije se mogućnost da se dosegne ono neponovljivo, što zaista jeste samo naše, koje se prelama kroz jezičke kombinacije što stvaraju atmosferu da se ono opredmećeno provuklo kroz filter koji nema svoj parnjak nigdje drugo. Ja sam samo ja, ako sam uopšte ja, baš u ovom neponovljivom trenutku, svaki drugi momenat onoga prije ili poslije već je nesavladiva daljina pred kojom ne postoji most koji vodi na drugu obalu. Ono što sam sada udahnuo, čemu sam se prepustio, jedinstven je isječak iz vremena, ako sam ga uspio artikulisati, znači da sam u opštem besmislu, pred ništavilom haosa, uspio otrgnuti jednu sekvencu da sam bio, da sam u stanju ostaviti trag za sobom.

Dakako, i taj trag je sam po sebi himera, ali on je nada da se nešto može spasiti, da ima smisla savladavati beskrajnost bjeline, onaj nepregledni papir koji prijeti da proguta i poništi sve. Iz tog razloga, svaki novi ulazak u pjesništvo, svaka još jednom napisana pjesma, ako je u svom imanentnom prostoru sebstva ostvarena do one krajnje moguće mjere izraza, jeste zaludna, ali ipak utješna vježba duha, protiv opšte odrvenjenosti i postojanja u (ne)svijesti.

Pjesnička knjiga “Prstenje i druge uzaludnosti” Mihaila Tanića sadrži u svom nastojanju da se oblikuje želja za izrazom nešto od tih prvotnih slutnji, od onog početnog koraka u kojem se književnošću nastoji razumjeti vlastite nedostatke i ograničenja. Pojmiti padove, sve one procese u odrastanju koji – u spoznaji da čovjek jeste tu gdje jeste, često zarobljen i sputan sobom, ali i svime što ga okružuje – žuljaju i guše, sva ta pitanja koja se nameću kao preokupacije osvještavanja izvorne nemoći da se nešto dohvati, da se u nečemu bude ukotvljen, da se zastane i sagleda sebe u opštoj konfuziji, u koordinatama koje neprestano izmiču.

Knjiga "Prstenje i druge uzaludnosti"/

Ova knjiga je u tom smislu slika jednog nemira ili nemirenja, opiranje bezglasnom, koje u vremenu kada poezija jeste suštinski najveća moguća margina vjeruje da se onkraj smisla još uvijek kriju razlozi zašto vrijedi pisati. Ona je mladalački intonirana, potpuno određena horizontom iskustva, tragajući za onim izglobljenjima koja mogu dovesti do mirenja sa sobom. Iako je svaki mir iluzija, “Prstenje i druge uzaludnosti” nastoje u raskoraku, tamo gdje se iz dječaka korača ka neumitnoj zrelosti muškarca, sagledati sve one bolove koji guše, koji se kao otvorene rane šire, pokazujući da sve ono što se zamisli nije dohvatljivo, da izmiče, ali da se uprkos tome nastoji ostvariti punina egzistencije u svemu onome što mladost predstavlja. Ništa u tom smislu nije još do kraja oblikovano, ništa nije strano, to je ogromna voda u kojoj se ponekad pliva, a mnogo više tone. Već prvom pjesmom unutar ove knjige, “Kreni od stepeništa”, biva jasno u kom pravcu se kreće Tanićeva poetika, sve bi se htjelo, ali kao da sve istovremeno osipa: ostavi otključana vrata zgrade/zapiši broj telefona ispod svoje špijunke/; u svitanje, čekaće te kišobran/na ulazu u stan s ceduljicom u koverti/; od tvog otirača Welcome home/vodiće te tragovi do kabanice u kojoj spavam/; prijavi moj nestanak/; ako te proglase neuračunljivom/kreni od stepeništa/;

Jednostavnim jezikom, bez viškova, potpuno prilagođenim mladom pjesniku, sa jasnim slikama, kroz kratke kadrove i brze rezove ovaj autor na putu dolaska do pomirenja sa uznemirenim žudnjama, propuštenim prilikama i razočarenjima, rastvara srce koje neprestano žeđa da premaši svoje kapacitete. Ono bi sve, odjednom bi da ostvari obilje koje mu se nudi, jer sve ga vuče, sve mu je poput crvene plahte kojom matador život maše pred očima, ali negdje iz dubine probija melanholični osjećaj da se već zagazilo u ona iznevjeravanja koja su sasvim osobeni strah pred onim što dolazi. U pjesmi “Plaže na severu” to izgleda ovako: sazvežđa škotskih ostrva/gube se među našim prstima/; iščezavaju poput ljubavi/u nevernim brakovima/; Da bismo u pjesmi “Halucinacija” imali maksimalno sažetu manifestaciju onog sudara unutar bića koje izaziva kontrakcije onoga željenog i onoga što ograničava: priđi/dok surferi jašu plastične konje/opipaj hladnoću mojih grudi/.

Sve izmiče

U daljem toku knjige pak označene pozicije se dodatno produbljuju, između ljubavi koja se nameće kao neprikosnovena potraga, i unaprijed pojmljenog poraza koji onkraj smisla unosi nelagodu, proteže se brisani prostor i vjetrometina spoznajnog rastvara stabilnost koja se mukotrpno gradi. Mihailo Tanić u tim svojim opetovanim kontrastima uspijeva doseći mirnoću pjevanja koje nije lišeno jasne emocije, ali ni u jednom trenutku ne može svog lirskog subjekta utemeljiti u stalnost. Sve se glibi, izmiče među prstima, prikazujući na taj način koliko je sve čega se dohvatimo krhko i nesigurno. Evo kako je to izraženo u pjesmi “Čekajući dijagnozu”: avokado za doručak/ručak zagoreli pasulj/večera riba i flaša vina/; u sobi noćni maratron/kazaljke pretrčavaju sate/preskaču minute/; Da bismo u pjesmi “Autopsija noći” imali upliv negalode kao onoga što određuje svaki pokret: mrka je/moj izdah diktira treptaje plamena/zapaljeni fitilj kao iskrivljena trula pečurka/; brufen i ksalol ne deluju na pogrebnike/puštam da sve izgori/mrak je/; Samo pitanje ostvarenja ljubavi, tih neprestanih rastanaka, koji iz momenata skladnosti odlaze u rasap nespojivosti, doseže svoju puninu izraza u pjesmi “Isključenje Pariz”: zadimljeni grad kašlje/u pluća večeri/kao vozač poslednje linije/vozim te nazad, uvek nazad/; ista svetla na semaforu/isti zastoj u telu/; ostajem u tvom zagrljaju/privremenom azilu/dovoljno dugo/da sve okončamo/; bežiš daleko/prema Parizu/;

Dakako, ova knjiga ima i svoje neravnine, šumove koji jesu odlika bitna za prvu knjigu poezije, ali to ni u kom smislu ne umanju onu jasnoću sa kojom nas pjesnik na blag način uvodi u svoj svijet, pokazujući koliko je sve čega se dohvatimo neisgurno, a put pred nama je još uvijek dug, neizvjestan i pun neravnina o koje se možemo spotaći. “Prstenje i druge uzaludnosti” otuda je u svom zamahu pjesnički tekst kojem se vrijedi vratiti i koji se ne može tek tako ispustiti.