Mitić svoju knjigu ispisuje mirnom rukom, sa istinskom sviješću da je sve već završeno, uz pomirenost koja nam svjedoči da se sve već desilo, te da je preostalo jedino da se u jeziku pokuša zadržati neka zraka onoga što je bilo

“Malim svakodnevnim padovima” nedostaju iskupljenje, katarza i jasna pobuna, ali nude nešto rjeđe: nepristajanje na lažnu utjehu. Subjekt vidi propast, vidi besmisao, vidi kako se suton obrušava na um i ipak ostaje budan

“Mali svakodnevni padovi” su zanimljiva, ali i izazovna zbirka koja, možda više nego autorova prva knjiga, traži čitaoca koji je spreman da se kreće kroz zamagljene prostore, i da u tom kretanju negdje prepozna i samog sebe