Pamćenje je borba

Juli je mjesec u kojem je ljeto na vrhuncu, iako se ono u Sarajevu sve više pretvara u varijantu monsunskog mjeseca bogatog vlagom i kišom. Ovaj mjesec u sebi sadrži i jedan datum koji ne možemo zaboraviti sve i da hoćemo. Jedanesti juli je datum koji se nikad ne može zaboraviti, barem dok nas ima živih da ga se možemo sjećati.

Kada bih odvrtio film unazad ne bih se mogao sjetiti gdje sam bio ovog datuma 1995. godine, vjerovatno negdje na ratištu prema hrvatskoj granici u području Vrgin Mosta ili Gline. Ali bih se sjetio da smo o genocidu i padu Srebrenice saznali dosta kasnije, i prva vojna informacija nije govorila o velikom broju žrtava. Više se predstavljala kao nemili i gorki vojni poraz. Poslije ćemo doznati šta se zaista dešavalo u Srebrenici i oko nje u danima nakon 11. jula.

Meni, lično, rata je bilo preko glave, a Okrug Bihać još nije bio deblokiran, što će se desiti vrlo brzo nakon pada ovog istočnobosanskg grada. Poslije deblokade u augustu pripremali smo se da vojno oslobodimo svoj grad, Bosansku Krupu, što smo i uradili bivajući i sami skoro na izmaku snaga. Da smo sve to silno naoružanje, koje smo dobili nakon deblokade, imali u aprilu 1992. rat nikad ne bi došao do faze u kojoj bi srpski fašisti mogli učiniti genocid u Srebrenici, ili čak i Prijedoru, te drugim gradovima istoka zemlje.

Već sam tada bio u fazi kada nisam mogao spavati u zemunicama, bilo je ljeto pa bih spavao na otvorenom, tražeći kakvu ruinu gdje bih se zavukao i zaspao, ukoliko smo bili u pripravnosti, neposredno iza linija. Takva mi slika iskače u glavi, što sam djelomično opisao i u netom objavljenom romanu “Krajina Mars”.

Osjećali smo da nešto nije u redu s tom vojnom informacijom koju nam je naš odjel za moral i propagandu izručio. Bilo bi puno bolje da su odmah izašli sa potpunom informacijom, ali kontam da se ni naša propagandna mašina nije mogla osloboditi bespotrebnih socrealističkih manira gdje se sve krilo, iako nije bilo stvarnog razloga za to. Kao da smo i dalje stajali u stroju sovjetske internacionale.

Ipak, istina nađe svoj put i ponekad ju je teško sebi priznati. Godinama nakon pada Srebrenice i genocida nad civilima i zarobljenicima, shvatili smo pravu razmjeru ove tragedije. Čak i tada razum je odbijao prihvatiti neumoljive činjenice i brojke. Razum bi lakše prihvatio vojni poraz u tom gradu, negoli toliki broj ubijenih ljudskih bića. To je ono što traumu i čini traumom. Kada ni um ni srce ni duša ne mogu procesuirati, prihvatiti toliki broj mrtvih. I onda trauma lebdi nad ovom zemljom kao teška magla koja neće da se raziđe čak i kad je sunčano vrijeme. Kao neki dan kada sam krenuo da se nađem s jaranom, ali sam onda stao kod spomenika kralju Tvrtku i gledao ljude okupljene u velikom špaliru kako stoje na trotoarima, a između njih je šleper preko kojeg je navučena velika državna zastava.

U šleperu su bili posmrtni ostaci nekoliko žrtava koje će naći svoj posljednji počinak u Memorijalnom centru u Potočarima. Još devetsto ljudi nije pronađeno kako bi bilo tamo ukopano. Trajaće to godinama, možda i decenijama. Možda ostaci nekih ljudskih bića nikad ni neće biti pronađeni, jer će oni koji bi mogli dati neku korisnu informaciju o masovnoj grobnici, tu tajnu i sami ponijeti sa sobom u grob. Tako zavjet ćutnje postaje zalog za traumu porodica koje nikad neće moći uraditi dženazu svojim najmilijim. Ništa ljudsko u tom zavjetu nema, i on je dokaz koliko su ljudi u Istočnoj Bosni zapravo podržavali genocid u Srebrenici i drugim mjestima, gradovima. A Ed Vulliamy je jednom rekao da u dolini Drine nema nevinih. Opet zahtjevi bezdušne Evrope su uvijek da se “tri” zaraćene strane pomire, a da se pomirenje desi tako što bi žrtve trebalo da prihvate ruku koja je u mnogim slučajevima i sama uprljana krvlju.

Kakvi pomiritelji, takvo i pomirenje. Doduše evropski populisti su na strani počinitelja genocida bili i 1995, a kamoli da sada navodno nisu. A oni su većina u desničarskim strankama Evropskog parlamenta, predstavljaju većinsku Evropu koja mrzi muslimane, gadi se islama, i živi u paradigmama i slikama iz doba krstaških ratova. Dok je nama rečeno da trebamo biti “dobre komšije”, jer to je put do sreće ove zemlje. Vidjeli smo kako im je Dodik ispsovao genocid i tu istu sreću na onom sastanku u nekoj kafani u Konjicu.

Jedanesti juli je datum kada niko nije rekao: “Nikad više!” Kada je ova fraza koja se odnosila na holokaust prestala da postoji, a slavilo se i u krugovima novih evropskih fašista, tad su bili “stidljivi”, dok su danas politički mainstream.

Bosna je zemlja i živih i mrtvih. Ta veza je neraskidiva. Stećci svjedoče o tome. Bijeli mramorni nišani su svjedoci našeg postojanja. Stradanja od kojeg ne treba praviti mit, nego baratati činjenicama, brojevima i sudskim presudama. Boriti se za budućnost možeš jedino ako ti je prošlost razjašnjena. A od bjeline nišana teško je naći čistiju boju (formu), čak i kad posive od kiše i sunca.