Ko ne smije jesti cimet

Zlatnosmeđa staklenka cimeta stoji u kuhinji gotovo svakog kućanstva. Završava u zobenoj kaši, u tijestu za kolače, u jutarnjoj kavi. Većina ljudi posegne za njom bez razmišljanja.

A za neke skupine taj svakidašnji začin može izazvati ozbiljne zdravstvene tegobe. Koliko će biti štetan ili koristan ovisi o dvije varijable: o vrsti cimeta koja se kupuje i o dnevnoj količini koja završi u organizmu.

Dvije vrste cimeta koje treba razlikovati

Pod nazivom "cimet" krije se najmanje dvije različite namirnice, a razlike među njima nisu kozmetičke.

Cejlonski cimet (Cinnamomum zeylanicum), podrijetlom iz Šri Lanke, mekši je, slađi i smatra se "pravim" cimetom. Cimet kasija (Cinnamomum cassia), poznat i kao kineski cimet, jači je, gorči i znatno jeftiniji, što ga je smjestilo na police većine supermarketa.

Ključnu razliku donosi jedan spoj: kumarin. Riječ je o prirodnoj komponenti s mirisom sličnim vaniliji koja u manjim količinama djeluje kao antioksidans, a u većima oštećuje jetru i bubrege. Cimet kasija sadrži ga znatno više od cejlonskog.

Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) preporučuje dnevni unos kumarina od najviše 0,1 miligrama po kilogramu tjelesne težine, što za osobu od 70 kilograma iznosi 7 miligrama dnevno. Tu granicu može doseći već jedna ravna žličica cimeta kasije.

Osobe s problemima jetre trebaju oprez

Osobe s bilo kakvim narušenim radom jetre trebale bi cimet kasiju koristiti s posebnim oprezom. Kumarin se metabolizira upravo u jetri, a kod osjetljivih pojedinaca čak i male doze mogu izazvati upalu ili oštećenje tkiva. Njemački Savezni institut za procjenu rizika (BfR) potvrdio je da spoj u većim dozama može biti hepatotoksičan.

Oštećenje je u većini slučajeva reverzibilno kada se konzumacija prekine, no problem leži u tome što ga pacijenti otkriju tek nakon pojave simptoma: umora, mučnine, tamne mokraće ili žutila kože.

Bolesnicima koji uzimaju lijekove s djelovanjem na jetru, primjerice statine ili pojedine antibiotike, savjet je razgovarati s liječnikom prije uvođenja cimeta kao redovitog dodatka prehrani. Povremena žličica u nedjeljnom kolaču ne predstavlja stvaran rizik, no koncentrirani pripravci poput kapsula ili eteričnih ulja zahtijevaju liječničku procjenu.

Dijabetičari i opasnost od previše dobrog

Cimet se desetljećima istražuje kao prirodno sredstvo za regulaciju šećera u krvi, a dio kliničkih istraživanja potvrđuje da određeni učinak postoji.

Istraživanje koje navodi Cleveland Clinic pokazalo je da su osobe s dijabetesom tipa 2 na inzulinskoj terapiji nakon četrdesetodnevnog uzimanja dodataka cimeta zabilježile značajan pad glukoze u krvi, a učinak se zadržao i po prekidu suplementacije.

Američka udruga za dijabetes (ADA), unatoč tome, jasno upozorava da cimet nije zamjena za propisanu terapiju. Veći problem leži u kombinaciji: kod osoba koje već uzimaju antidijabetike prekomjerno doziranje može izazvati hipoglikemiju. Nagli pad šećera ispod normalne razine donosi vrtoglavicu, znojenje i drhtavicu, a u težim oblicima i gubitak svijesti.

Praktična preporuka glasi: prije uvođenja većih doza ili dodataka prehrani potrebno je posavjetovati se s endokrinologom. Kuhinjska uporaba i dalje nosi zanemarivi rizik, dok koncentrirane kapsule i ekstrakti zahtijevaju medicinski nadzor.

Pacijenti na onkološkoj terapiji

Onkološki pacijenti spadaju u skupinu koja se u raspravama o cimetu često previdi, premda je njihov položaj posebno osjetljiv.

Istraživanja koja je dijelom financirao američki Nacionalni centar za komplementarno i integrativno zdravlje (NCCIH) ukazala su da pojedini fitospojevi iz cimeta, poput cinamaldehida, mogu stupiti u interakciju s citostaticima i drugim lijekovima koji se primjenjuju u onkološkoj terapiji. Mehanizmi tih interakcija još nisu u potpunosti razjašnjeni, što samo po sebi opravdava oprez.

U praksi to znači sljedeće: oboljeli koji prolaze kemoterapiju ili neki drugi onkološki protokol trebali bi izbjegavati koncentrirane oblike cimeta, kapsule i eterična ulja, sve dok njihov onkolog ne dade izričito odobrenje. Uobičajena kuhinjska količina, primjerice prstohvat u kaši, znatno je manje rizična.