Putujuće pozorište Šopalović: Poetska drama o zlu i nadi

“Pokazaću svetu crn gvozdeni panj - drvenim mačem presečen nakovanj!”; “U ovom svetu, u kom pretvaramo ovcu u kožuh, medveda u šubaru i svinju u čizme, ko će učiniti ako nećeš ti, da kožuh zableji, da šubara zamumla i da se čizme oprase!”

Već i ova dva nasumice odabrana stiha/pjesnička fragmenta iz drame “Putujuće pozorište Šopalović” srpskog akademika, pjesnika i dramatičara Ljubomira Simovića (Užice 1935 – Beograd 2025) nepobitno svjedoče o ponekad neprimjetnom, a nekada itekako naglašenom prožimanju poetskog i dramskog u komadima ovog autora.

Suvereno i majstorski

Ljubomir Simović “Putujuće pozorište Šopalović” piše sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a praizvedba je bila 1985. godine u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu u režiji Dejana Mijača. To je,s ujedno, uz brojne i briljantne pjesničke zbirke, jedna od četiri drame po kojima ga pamtimo – uz nju napisao je “Hasanaginicu”, “Čudo u Šarganu” i “Boj na Kosovu” – no “Pozorište Šopalović...” ostaje njegov najzapaženiji i najizvođeniji komad, kod nas, u Europi, ali i šire.

Detalj iz predstave "Putujuće kazalište Šopalović"/

Izvoditi kazališnu predstavu usred ratnih razaranja i grozota, na nekom seoskom trgu, praktično ispod vješala što ih je podigla okupatorska vojska i pritom neprestano strepiti i za svoj, vlastiti život, ono je o čemu Simović tako suvereno i majstorski ispreda pred nama tu ljudsku dramu i tragediju, nažalost, i odviše poznatu na našim prostorima.

Profesor Petar Marjanović, teatrolog i dramaturg, svojevremeno je to djelo označio kao najbolju srpsku kazališnu dramu XX stoljeća koja pred nas postavlja vječno pitanje i sumnju: je li teatar potreban ljudima u tmurnim i krvavim vremenima rata? Simović to nimalo ne dovodi u pitanje, kaže: “...moje saznanje je da uprkos tome što se stvarnost i pozorište ni po čemu ne mogu izjednačiti, teatar je ono mjesto na kojem je ljudsko biće podstaknuto da misli i da se suoči s istinom svijeta i sa samim sobom... To osećanje s kojim se pred potopom penjemo na stolice i s kojim plamen nosimo drvenim mačevima, da li je to ludost ili očajanje, ili humor ili vera?”

Ta ludost histrionskog zanosa ugrađena u svaki prizor, u svaku scenu, svaku repliku ove drame potakla je, neposredno uz praizvedbu prije četiri desetljeća, i nezaobilazno pitanje: piše li Simović na tragu teatra apsurda? Sam će to opovrgnuti: “...Dugo vremena sam voleo dramska dela samo da čitam i čitajući mogao sam da vidim više nego na sceni. U to vreme najaktualniji pisci – Beckett, Ionesco, Sartre – ipak nisu bili moji pisci. Mislim da čovek nema prvo da govori drugima ako nema nade. Volim dela u kojima se osećaju životni sokovi. Neću da isključujem ni jednu pesničku ni pozorišnu mogućnost”.

A Dejan Mijač, redatelj praizvedbe “Putujućeg pozorišta Šopalović”, to će također potvrditi: “Ono što imamo kao kulturno nasljeđe, a zove se teatar apsurda, vezuje se za Becketta i Ionesca. Naravno, Simović ne misli bukvalno na tu vrstu pozorišta, nego misli na izvornu kategoriju apsurda kao i na to kako ga on doživljava i kako ga on inače pokazuje u svojoj poeziji. I pošto je on jedan od pesnika tog apsurda, vrlo ga autentično doživljava i sugeriše. Moram reći da kada sam radio ovu predstavu, nisam se obraćao Beckettu niti Ionescu, nego sam se obraćao Simoviću i njegovoj poeziji. I nekom pre njih ustanovljenom pojmu apsurda, prisutnom u evropskoj filozofiji”.

Taj osjećaj da se krećemo u području apsurda nedvojbeno pojačava i način kako Simović koristi humor u drami – jer njegov smisao za humor, kako to primjećuje i Petar Marjanović, “...samosvojan je i češće govorni nego situacijski. Ostvarujući ga uz pomoć razuđenog jezika, on koristi igre riječima, neočekivane i osobene skupove riječi i strane riječi kojima najčešće čini smiješnim naš mentalitet. Pritom prednjači oštroumnost ovjenčana tamnim humorom”.

Izvedba na sceni kazališta Kerempuh/

A Jovan Hristić, srpski pjesnik, dramatičar, književni i kazališni kritičar, primjećuje: “’Putujuće pozorište Šopalović’ sigurno i neusiljeno kreće od krajnjeg realizma ka pesničkoj viziji, gotovo da ne primećujemo trenutak u kome se dramskom piscu pridružio pesnik”.

Što se od svega toga može pronaći, ili barem naslutiti, u zagrebačkoj predstavi “Putujuće kazalište Šopalović” Satiričkog kazališta Kerempuh u režiji Aleksandra Popovskog? Ne mnogo. On se poziva na glumca, kao središnje mjesto u komadu: “Možda glumac pokazuje zašto uopće vrijedi živjeti. Ta razlika između preživjeti i živjeti čini mi se ključnom. Predstava govori o kazalištu, ali ako pod kazalištem podrazumijevamo kreativnost, stvaranje, umjetnost, onda je to priča o svijetu u kojem se sudaraju kreacija i destrukcija. Destrukcija je nešto što jako dobro poznajemo i koristimo je, a da od nas ne zahtijeva bilo kakvo znanje. Napraviti nešto, stvoriti, kreirati – od nas zahtijeva znanje i talent. Umjetnost nas uči kreaciji i zato mislim da je beskrajno važna ovom takozvanom svijetu”.

Glumački ansambl Kerempuha slijedi bespogovorno upute redatelja. Igraju: Borko Perić, Anita Matić Delić, Josipa Anković i Marko Makovičić – oni su ta kazališna trupa izgubljena sred bespuća rata. Uz njih igraju Damir Poljičak, Ines Bojanić, Ornela Vištica, Josip Brakus, Dražen Čuček, Ozren Opačić i Tarik Filipović.

Neobavezna lakoća

A Dora Delbianco, autorica adaptacije, prevoditeljica i dramaturginja, o tom prvom postavljanju “Šopalovića...” na neku hrvatsku scenu zapisuje u programskoj knjižici predstave: “Dramaturški je tekst iznimno snažan jer koristi kontrast. Naime, dok se na trgu pripremaju strijeljanja, glumci raspravljaju o kostimima i uvježbavaju prizore. Taj sraz banalnog i uzvišenog stvara specifičnu atmosferu u kojoj se smijemo apsurdu, da bismo trenutak zatim bili suočeni s brutalnošću. To je dokaz da umjetnost u ratu ne služi samo za zabavu i zaborav već kao jedino preostalo zrcalo koje društvu pokazuje koliko je duboko potonulo”.

Komad u režiji Aleksandra Popovskog/

Ta promjena naziva komada, lokaliteta na kojima se stravična zbivanja događaju (ne više u Užicu nego u Slavonskoj Požegi), odsustvo lokalnog kolorita koje je prevažno u Simovićevoj drami i iz kojega se direktno prelazi iz lokalnog u univerzalno, kao da je otupilo oštricu komada, kao da gledamo neku zalutalu kazališnu trupu koja se infantilno poigrava vlastitim životima sred ratnog kaosa, sama, zapravo, nesvjesna što igra: grotesku, apsurd, tragikomediju, crnu komediju ili možda neke prizore bliske neobaveznoj lakoći svijeta klauna.

Toliko udaljeno od suštine Simovićevih likova da njihova drama i ne dopire do gledatelja – lik putujućeg glumca Filipa Trnavca, donosi ga Marko Makovičić, tu opasnu neusklađenost svog glumačkog, pozorišnog bića sa svijetom u kojem živi više nego jasno iskazuje: “Stalno mi neko sedi na glavi sa tom stvarnošću! Ja u tu stvarnost ne mogu da uđem i da u njoj učestvujem sam! Ja u nju mogu da uđem jedino sa celom svojom umetnošću kojoj pripadam”!

U toj i takvoj stvarnosti koju u predstavi, nažalost, samo možemo povremeno naslutiti, za njega ne može biti mjesta – pogiba pred sam kraj komada, gotovo bi se moglo reći – ubilo ga kazalište!