Dvadeset godina nezavisnosti Crne Gore
“Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voleli više nego vi nas” - tim se riječima predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić obratio crnogorskoj javnosti povodom jubilarne dvadesete obljetnice obnove nezavisnost Crne Gore, dodavši, u naglašenom konfesionalnom, emotivnom i pomalo sladunjavom tonu kako “vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i hteli da živimo u istoj državi sa vama”. Svoj pjesnički ekspoze predsjednik Vučić je zaključio diplomatski odmjereno - “napustili ste našu zajedničku porodicu i vašu odluku, ponavljam, poštujemo”, no istovremeno afirmirajući prijateljstvo dvije sada neovisne države, Srbije i Crne Gore, koje su nakon raspada bivše države nastavile zajedničku egzistenciju još neko vrijeme, do 2006. godine.
Recentna povijest je potvrdila kako je sudbina (među)državnih zajednica bila gotovo predestinirana na disoluciju, koja se u crnogorskom slučaju dogodila s pragmatičnim vremenskim odmakom: za razliku od drugih republika u kojima su se referendumi dogodili početkom devedesetih godina, generiravši gotovo po automatizmu ratne sukobe - Slovenija 1990, Hrvatska i Makedonija 1991, Bosna i Hercegovina 1992. - s izuzetkom Makedonije, Crna Gora je na nezavisnost čekala svojevrsni zgodan trenutak, kairos. Kada je prošle godine bivši crnogorski premijer i predsjednik s više od tri desetljeća političkog protagonizma Milo Đukanović posjetio Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, objasnio je javnosti kako su se turbulentnih devedesetih u Crnoj Gori profilirale dvije temeljne pozicije: jedna, idealistička i slobodarska je zagovarala nezavisnost odmah, ali je prevladala realističnija struja, koja je smatrala da izbjegavanje rata predstavlja manji rizik za buduću crnogorsku državnost, te je potrebno čekati nešto povoljnije lokalne, ali i globalne okolnosti.
Opća volja crnogorskih građana koji su tog 21. svibnja 2006. godine izašli na referendum - izlaznost je bila gotovo rekordna, glasalo je 86,5% od ukupnih birača - pokazala je kako je referendumski odabir većine građana nezavisnost i obnova punog međunarodnopravnog subjektiviteta, koji čine dva glavna atributa državnosti. Prevedena u brojeve 55,5% građana je podržalo nezavisnost - povijesni kuriozitet je što se radi o tek pola postotnih poena iznad praga od 55% potrebnog za referendumski uspjeh definiranog od Europske unije - dok je njih 44,5% glasalo protiv. Sada, dvadeset godina poslije, Crna Gora je na pragu pridruživanja Uniji - cilj koji se uopće više ne čini kao nedostižan predviđa da bi ta zemlja 2028. trebala postati 28 članica Europske unije - što svjedoči o neobičnom kapacitetu prilagodbe novim društvenim i međunarodnim okolnostima.
U dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crna Gora je pokazala veliki evolutivni kapacitet, te se od države koja je ratnih devedesetih kompromitirana iznutra (primjerice deportacija Bošnjaka), izvana (primjerice granatiranje Dubrovnika), usmjerila i priklonila društvenim modelima po uzoru na one zapadnjačke.
Priznanje nezavisnost Kosova 2008. godine, koje je Srbija simbolički doživjela kao podmuklu izdaju i akt nelojalnosti, vlada Mile Đukanovića je objašnjavala, zasigurno uz dozu ironije, ali i realizma, “prijateljskom gestom iskrenog prijatelja”, pojasnivši kako prijatelje ne treba držati u iluzijama, referirajući se na realnost i neminovnost Kosova kao države. Ekonomski boom koji je Crna Gora doživjela nakon proglašenje nezavisnosti bio je vezan za valorizaciju vlastitih ekonomskih resursa: razvoj infrastrukture, energetskog sektora i turizma kao perjanice crnogorske ekonomije doveo je do privlačenje direktnih investicija s Istoka i Zapada, pametne porezne politike i dobro osmišljenog brendiranja države. Vlastitu sigurnost Crna Gora odlučuje vezati prozapadno, za Sjevernoatlantski savez, te u NATO ulazi 2017. godine. Ruska Federacija, a i sam predsjednik Putin su negodovali zbog toga, smatrajući NATO destabilizirajućim faktorom za čitavu regiju jugoistočne Europe, pa su se nizali mini diplomatski ratovi, sankcije jedni drugima i slične rabote. Uoči prijeme u NATO, na dan parlamentarnih izbora dogodio se pokušaj državnog udara na dan izbora 16. listopada 2016, koji se pripisao rusko-srpskoj vezi, a za koji su svi optuženi pravomoćno oslobođeni nakon skoro deset godina.
Nakon proglašenja nezavisnosti Crna Gora je počela naglašeno institucionalno afirmirati vlastitu nacionalnu posebnost, što je posve očekivano, standardizirajući i normirajući crnogorski jezik, kulturološke i regionalne posebnosti, vlastitu povijest i religiju. No, ako je suvremena državnost moguća tek nakon jasne separacije sekularne i vjerske sfere, s “nebeskim stvarima” stvari su se malo zakomplicirale, te su (in)direktno dovele do kraja Đukanovićeve dugogodišnje vladavine 2020. godine. Povod je bio predloženi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojega je Srpska pravoslavna crkva doživjela kao atak na svetinje, duhovne, ali zasigurno i poneku materijalnu, te je preko litija dijelom usmjerila društvene i izborne procese.
Političke dinamike koje su uslijedile krase nešto veća fragilnost i politička volatilnost, no nevezano za unutrašnje kontradikcije, Skupština Crne Gore pragmatično djeluje, te je recentno na dvije izvanredne sjednice bez rasprave usvojila čak 25 zakona neophodnih za ispunjavanje kriterija u pregovaračkom procesu sa EU. Unatoč unutrašnjim kontradikcijama i potrebi geopolitičkih priklanjanja, pa i konfrontacija, Crna Gora je u zadnjih dvadeset godina obnovljene nezavisnosti pokazala neobičnu sposobnost pragmatične prilagodbe novim regionalnim i globalnim okolnostima koje bi trebale kulminirati njezinim budućim članstvom u Europskoj uniji.