Tarantinov majstorski momenat

Ingenioznost šestog filma “Inglourious Basterds” (Nemilosrdni gadovi, 2009), u režiji i prema scenariju jednog jedinog jedinstvenog Quentina Tarantina, ogleda se u gotovo svakom mogućem aspektu. Kako je sam Tarantino jednom prilikom izjavio da je Leoneov “The Good, The Bad and the Ugly” (1966) film iz kojeg se (po)najviše može naučiti o samoj režiji, tako se nešto može reći i za njegov šesti rediteljsko-scenaristički uradak. Tarantino kanališe Leoneovu lakoću u kadriranju scena, brižljivo vođenje glumaca koji su najuvjerljiviji kada se jednostavno prepuste svojim ulogama, te čini i priziva nevjerovatnu magiju filma bogatog živopisnim likovima koji su veći od života.

Slojevito i nijansirano

Sami način na koji je zamislio svoje ostvarenje, svojevrsnu modernu bajku smještenu u period Drugog svjetskog rata, sa odredom židovskih komandosa predvođenih narednikom Aldom Apašom Reinom (Brad Pitt) u njihovom pohodu na njemačke skalpove, njemačkim poručnikom Hansom Landom (Christoph Waltz), tzv. Lovcem na Židove, u paralelnoj priči sa mladom Shosannom (Mélanie Laurent), koja je preživjela pokolj svoje porodice i uspjela pobjeći, Tarantino čini toliko slojevitim i nijansiranim da zapravo ostajete bez teksta.

Rijetko se ko prije njega drznuo u američkom, tj. holivudskom filmu načiniti takav kontekst da Nijemci pričaju na njemačkom, Francuzi na francuskom, a Britanci i Amerikanci na engleskom jeziku, tako da to djeluje prirodno i prema zadanoj situaciji, a ne da svi likovi govore engleski i, u slučaju Nijemaca, engleski sa njemačkim akcentom. Početak “Nemilosrdnih gadova” još je jedan Tarantinov majstorski magični momenat, u kojem svjedočimo upravo tome - načinu na koji će se koristiti jezici u njegovom filmu (za one koji još nisu pogledali, to će i dalje ostati tajna!).

Kada i kako je premostio tu prepreku, Tarantino nema milosti, te shodno naslovu svog filma nas bagatelno bombarduje bogatim i sočnim detaljima uhvaćenim u objektivu kamere njegovog kućnog snimatelja Roberta Richardsona, a montiranih na stolu stalne saradnice Sally Menke. Da je ovladao scenarističkim umijećem, bilo je jasno još od njegovog prvijenca “Reservoir Dogs” (1992), a sada je svoje rediteljske sposobnosti doveo do zenita, dokazujući i pokazujući da mu nema ravna. S obzirom na to da se i sam, prije nego što se posvetio režiji, okušao kao glumac, odatle potiče i njegova neviđena saradnja sa svima u glumačkoj postavi, a pogotovo sa austrijskim glumačkim bardom Christophom Waltzom, kojeg je otkrio i doveo u Hollywood (glumac je nagrađen Oscarom za portret njemačkog esesovca).

Strast i prefinjenost

Waltzov Landa ne samo da je vraški dobar detektiv (neka vrsta naci-Sherlocka Holmesa) već i poliglota (njemački, francuski, engleski, talijanski), te ga Christoph igra sa takvom strašću i prefinjenošću da ste naprosto zapanjeni i slobodno ga možete svrstati u panteon najvećih filmskih negativaca.

U filmu zapravo nema glavnog junaka, već su svi karakteri bitni i Tarantino ih iskorištava na samo njemu svojstven način - koliko će nečiji karakter doprinijeti priči i da li će se pojaviti na samom početku ili u sredini filma, to Tarantino radi bez zadrške. Film završava scenom snimljenom iz donjeg rakursa u kojoj lik Brada Pitta izgovara famoznu rečenicu koja nekako odaje autorov utisak o cijelom ostvarenju, a to je da je riječ o istinskom remek-djelu.