Prostor života, stvaranja i umjetnosti

Dva su događaja na polju kulture nedvojbeno obilježila grad Split ovih dana: nakon 15 mjeseci energetske obnove otvorena je “nova” Galerija Meštrović izložbom “Meštrovićeva kuća u Splitu/prostor života i umjetnosti”, zamišljenom, kako je istaknula njezina kustosica Maja Šeparović Palada, “ne kao povijesni prikaz Meštrovićeve kuće, koju doživljavamo gotovo isključivo kao muzej, već kao poziv na razumijevanje njezine slojevitosti, prostora obiteljskog života, umjetničkog stvaranja i susreta s umjetnošću”, dok će se drugi održavati na sceni Hrvatskog narodnog kazališta i od 20. travnja sve do kraja mjeseca, u okviru 36. Marulićevih dana, festivala hrvatske drame, predstaviti 13 novih kazališnih predstava rađenih prema dramama hrvatskih autora.

Solidarnost i odsustvo nježnosti

Novi postav u Splitu, nakon također nedavno završene obnove Ateljea Meštrović u Zagrebu zbog oštećenja u potresu, donosi ujedno novo čitanje Meštrovićeve kuće kao prostora života, stvaranja i umjetnosti kroz arhivsku građu, umjetnička djela i multimedijalne sadržaje te rekonstruira povijest jedne od najvažnijih kulturnih lokacija u Splitu.

Obiteljsku vilu Meštrović je započeo graditi 1931, nakon što je prethodnih godina otkupljivao zemljišta na splitskim Mejama, a gradnja je trajala deset godina. Galerija Meštrović, danas muzejska jedinica u sastavu Muzeja Ivana Meštrovića, znak je Meštrovićeve ostavštine hrvatskom narodu kojem Darovnicom iz 1952. godine, među ostalim, daruje ovu nekretninu i 132 umjetnine.

Obnovljena Meštrovićeva kuća u Splitu/Antonio Uvodić/

Festival hrvatske drame Marulićevi dani pokrenut je u Splitu 1991. godine, sadržajno i strukturalno oslonjen na dramske tekstove hrvatskih autora, kao što Festival bosanske drame u Zenici njeguje bosanskohercegovačko dramsko stvaralaštvo, a novosadsko Sterijino pozorje srpski dramski iskaz. I ovogodišnji program 36. Marulićevih dana donosi 13 odabranih predstava iz Hrvatske i okruženja, od ukupno 55 prijavljenih.

Ujedno Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, uz Marulićeve dane, objavljuje rezultate natječaja za novi, suvremeni dramski tekst domaćih autora. To poticanje hrvatskog dramskog i kazališnog stvaralaštva, više od tri desetljeća, okrunjeno je svake godine dodjelom nagrada za dramsko djelo “Marin Držić”. Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Lucija Ljubić, Ivan Planinić i Filip Šovagović od ukupno prijavljena 83 dramska rukopisa odabralo je i nagradilo šest djela: prva nagrada pripala je Aniti Čeko za dramu “U mojoj babi mjesec”, dvije drugonagrađene su Mia Laura Jurčić za dramu “Tiha voda” i Lucija Klarić za dramski tekst “Bez papira”, dok su tri trećenagrađene drame “Mravi” Filipa Jurjevića, “Pjesma Europe” Mihovila Rismonda i “Sve je istovremeno” Zrinke Zoričić.

Gledano po tematskim opredjeljenjima, zapaža Povjerenstvo, žanrovski je najzastupljenija psihološka drama, dosta je satiričnih djela, česta je groteska, nekoliko je komedija i komada za djecu, neki tekstovi bliži su filmskim scenarijima, a prisutna je i poetska drama. Tako, primjerice, prvonagrađeni dramski tekst “U mojoj babi mjesec” Anite Čeko tematizira životnu cikličnost ženskog tijela, duha i duše, uključujući mnoga pitanja o porodu, postporođajnoj depresiji, majčinstvu, životnim poteškoćama, nevoljama i tragedijama, neovisno o naraštajnim i svim drugim razlikama među ženama. Poveznica je ženska solidarnost i često nedovoljno iskazana nježnost najbližih.

Naravno, najatraktivniji i temeljni supstrat Marulićevih dana čine odabrane predstave, a to su ove godine: “Obitelj Glembay” Miroslava Krleže u režijskom čitanju i scenskoj verziji Ivice Buljana, a u izvedbi umjetničkog ansambla Narodnog kazališta Ivan Vazov iz Sofije u Bugarskoj, kojom je festival otvoren, slijede “Otac, Kći i Duh Sveti” Mate Matišića u režiji Janosza Kice, Satiričko kazalište Kerempuh Zagreb, “Majke”, koprodukcija Kolektiva Igralke, Kazališta Ulysses i Kuće Nahero & Maska Ljubljana u režiji Rajne Racz, “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” Ivora Martinića Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Aleksandra Šabića, “Acid/Kiselina” Tene Štivičić, koprodukcija ZKM-a i Litavskog nacionalnog dramskog kazališta iz Vilniusa u režiji Antanasa Obcarskasa, “Nestajanje” Tomislava Zajeca Mestnog gledališča ljubljanskog u režiji Jerneja Potočana, “Snajper” Damira Karakaša u režiji Dine Mustafića, produkcija Teatra 071 i Scene MESS, ujedno jedina predstava iz Bosne i Hercegovine, “Budi uvijek kao zmaj” Espija Tomičića u režiji Olje Lozice, HNK Zagreb, “Drvene ptice” Lidije Deduš u režiji Ivana Plazibata, koprodukcija dvaju HNK-ova iz Zagreba i Varaždina, “Kuća je velika, ne može se ona nosit” Dorotee Šušak i Romana Nikolića, u režiji potonjeg i izvedbi Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, “Kamov, potres”, autorski projekt Darija Harjačeka u njegovoj režiji, koprodukcija De facto theatre i Teatra &TD Zagreb, “Matija” Drage Hedla i Patrika Lazića, koji je ujedno redatelj, produkcija Kazališne družine Arterarij Zagreb, i kao posljednja “Sigurna kuća” Marine Vujčić, autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić Gradskog dramskog kazališta Gavella u Zagrebu.

Rasipni sin i buntovnik

Krležini Glembajevi prvi put su u Sofiji postavljeni prije gotovo osam desetljeća, 1947. godine, a na 36. Marulićeve dane stižu u scenskoj verziji domaćeg redatelja Ivice Buljana (1965), premijerno odigranoj u prosincu 2025. Dramu su prevele Rusanka Lyapova i Siika Rachova, scenograf je Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, a dizajn rasvjete potpisuje Miha Horvat.

O svom pristupu i poimanju te kultne obiteljske drame Miroslava Krleže (1893-1981) redatelj će zapisati: “Za suvremenu publiku predstava odjekuje nesmanjenom hitnošću - u svijetu definiranom financijskim špekulacijama, sistemskom nejednakošću i korozijom vrijednosti, Krležina vizija govori s proročanskom jasnoćom. Leone, rasipni sin, umjetnik i buntovnik, služi kao tragična savjest obitelji, razotkrivajući zločine skrivene ispod njezine fasade ugleda. Njegov sukob s ocem Ignjatom i mladom pomajkom, barunicom Castelli, kulminira eksplozijom istine koja razbija krhku fasadu i provodi ono što bi suvremena kritika nazvala ‘nemogućim pomirenjem’ etike i profita.”

Sam redatelj primjećuje da estetska snaga drame leži u njezinu jeziku, u kojem se filozofske refleksije sudaraju s grotesknim pretjerivanjem, lirska melankolija s bijesnim pogrdama, stvarajući tekst koji je istovremeno intiman i monumentalan. Komad Buljan otvara i zatvara strogo prema izvorniku: prva replika Leonea: “Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno...”, kao da je logičan završetak drame kada Leone škarama ubija barunicu Castelli, nakon čega preostaje samo da se pojavi Sluga i rezignirano izgovori: “Gospodin doktor, zaklali su barunicu!”

Ne poznajem bugarski jezik, pa mi nisu niti poznate finese njegova kazališnog korištenja, no mislim da svi glumci, ansambl čini deset bugarskih umjetnika na čelu s, prema programskoj knjižici, Deyanom Donkovim, Teodorom Duhovnikovom, Anom Papadopulu, Plamenom Dimovim i Darinom Angelovim, najviše koriste samo jednu mogućnost što im scenski govor pruža - nijanse glasnoće, tihi dijalog ili urnebesnu viku kao osnovni pokazatelj dramskog sukoba.

Izvedba u okviru 36. Marulićevih dana/HNK Split/

Oluja u intimi protagonista

Pozornica je pretrpana crnim stolicama posloženim u redove, koje će na kraju završiti na glomaznoj hrpi poput odbačenog otpada civilizacijskih vrijednosti. Kostim je klasičan, crna muška odijela, jedino barunica Castelli čini iznimku. Radnju prati čak i gitara, song, uz naravno neizbježne udare gromova kao naznaku oluje unutar intime protagonista, ali i svijeta koji nestaje. Nisam siguran da bi to bilo dovoljno za današnji, suvremeni pristup tom klasiku hrvatske dramske književnosti.

Prema jednom svjedočanstvu dr. Huga Klajna, koji se kao bečki student upoznao s Miroslavom Krležom, u drugoj poslijeratnoj sezoni Narodnog pozorišta u Beogradu (1946) postavlja s Dragoljubom Gošićem “Gospodu Glembajeve”, budući da je Krležin dramski opus poznavao odlično. Eli Finci povodom te predstave zapisat će: “Klajn je dobro osjetio smisao, ljepotu i značaj Krležine drame. U svojoj realistički zamišljenoj i dosljedno sprovedenoj scenskoj koncepciji podvlače se i nagovještavaju sve njezine mogućnosti: i oštra boja neumoljive realističke satire i tanan pređ psihološkog tkiva i morbidna osnova ljudskih likova...”

Takvo bogatstvo interpretacija Krležinih Glembajevih sofijska predstava samo povremeno može ponuditi.