Optimizam generala Vahidija

Korpus revolucionarne garde (IRGC), poznat i kao Pasdaran, ima prevashodnu zadaću da sačuva teokratski režim Irana, zbog čega ga je prvi ajatolah Ruhollah Khomeini, poslije islamske revolucije 1979. godine i osnovao, ali se ova formacija, posebno u ratu, sve više iskazuje i kao relevantan politički čimbenik. Zbog toga je izuzetno važno tko je glavni zapovjednik tog korpusa, a od 3. ožujka ove godine na toj dužnosti je generalmajor Ahmad Vahidi.

Zapovjedništvo je preuzeo naslijedivši generalmajora Mohammada Pakpoura, koji je ubijen 28. veljače o. g. tokom izraelskog napada na vojne lokacije u Teheranu. Vahidi je od 1979. - poslije generala Rahima Safavija, Mohammada Jafarija, Hosseina Salamija i spomenutog Pakpoura - peti zapovjednik IRGC-a, a za tu dužnosti se kaže da je “ples na ivici smrti”. Naime, gotovo svi njegovi prethodnici bili su na nišanu izraelske obavještajne službe Mosad, a iskusni Vahidi je izjavio da se ne plaši prijetnji i dodao: “Svjestan sam da neprijatelji atentatima žele da razbiju našu formaciju. Moj prethodnik general Pakpour ubijen je a da nije ni punu godinu bio naš zapovjednik. To nas ne može uništiti.” Vahidi je bio ključan u izgradnji Hezbollaha u Libanonu, Hutista u Jemenu i Hamasa u Gazi, a agentima Mosada je poručio da su targetirani.

Ahmad Vahidi, rođen 1958. u Širazu, veteran je Revolucionarne iranske garde, magistar industrijskog inženjerstva i doktor strateških vojnih znanosti. U redovima IRGC-a poznat je kao vječiti optimista, koji je strog, vlastitim primjerom djeluje na suborce i ističe da neće odustati u obrani od agresije. On je od 1988. do 1997. godine bio prvi zapovjednik elitnih kuds snaga, specijalne jedinice unutar Garde zadužene za operacije izvan Irana.

Također je imao važnu ulogu u formiranju iranskog Ministarstva obavještajnih službi, u ranim godinama nakon islamske revolucije. Tokom karijere obavljao je niz visokih funkcija: bio je zamjenik ministra obrane, potom ministar obrane u vladi bivšeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, a 2009. bio je i zastupnik u iranskom parlamentu. Vahidi je rekao da želi dalje razvijanje svih osam dijelova Revolucionarne garde: kudsa, kopnenih snaga, zrakoplovstva, mornarice, dobrovoljačke milicije Basidž, obavještajne strukture i protivobavještajne službe, te medijskog krila Sepah novosti.

Revolucionarna garda je ideološka islamska vojska, koja je odgovorna samo vrhovnom vođi zemlje, ajatolahu Aliju Khameneiju (do smrti), a sada njegovom sinu Mojtabi. Prema procjenama Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu, Revolucionarna garda broji 350.000 vojnika, dok Centar za međunarodne i strateške studije u Washingtonu tvrdi da taj broj ne prelazi 120.000 vojnika. Pripadnici ove jedinice tvrde kako je njihova uloga u zaštiti islamskog sistema sprečavanje stranoga miješanja, kao i sprečavanje puča ili devijantnog pokreta. Nakon rata s Irakom 80-ih godina, IRGC se snažno uključio u obnovu Irana i od tada je proširio svoje ekonomske interese, uključivši se u mrežu poduzeća vrijednih milijarde dolara - od građevinskih i telekomunikacionih, do naftnih i plinskih projekata.

Sjedinjene Američke Države, kao i još neke europske zemlje, označile su Revolucionarnu gardu kao terorističku organizaciju i zaustavile neke njene planove. Za razliku od ideološki ustrojenog Pasdarana, regularna iranska vojska Arteš je pod zapovjedništvom Ministarstva obrane i Glavnog stožera, fokusirana na klasične vojne zadaće i ima svoje kopnene i zrakoplovne snage, protivzračnu obranu, kao i ratnu mornaricu. Regularne snage imaju 820.000 ljudi: kopnena vojska 650.000, ratna mornarica 70.000, te ratno zrakoplovstvo 100.000 ljudi, a protuzračna obrana odvojila se od ratnog zrakoplovstva 2009. godine.

Za obje vojske od velike je važnosti iranska vojna industrija, čiji je najpoznatiji proizvod bespilotna letjelica Shahed, koja je postala važan “igrač” u suvremenom ratovanju, posebno u asimetričnim sukobima. Od 1992. Iran također proizvodi vlastiti tenk Karrar, oklopne transportere, navođene projektile i podmornice. Od studenog 2006. Iran pravi balističke rakete Šahab-2 i Šahab-3, koje imaju domet od 300 do 1.300 km, a njihova najnovija raketa je Sejil, koja pogađa ciljeve na više od 2.000 kilometara. Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) tvrdi da Iran posjeduje najveći i najraznovrsniji raketni arsenal na Bliskom istoku, s tisućama balističkih i krstarećih raketa koje, unatoč dosadašnjim gubicima, američki i izraelski agresori nisu uništili.