Šta nam je knjiga danas?

Često se doima da živimo vrijeme kada knjiga, kao objekat spoznaje, neprikosnoveni izvor znanja i dosezanja do oslobođenog uma, nema više nikakvog uticaja i snage da se nosi sa digitaliziranom pomamom ekrana. Sve se čini do te mjere zaglušeno androidskim projekcijama stvarnosti kojima robujemo da vrijeme i koncentracija za čitanje postaju misaona imenica za većinu ljudi. U vještačkoj, ali ne manje stvarnoj, komori potrebe da se u svakom trenutku, na svakom mjestu, u svakoj prilici bude virtuelno prisutan nema se kad čekati za dublje uvide, sve traži instant potvrdu, gotove koncepte koji se vare na brzinu i bez postavljanja pitanja.

Što nije rečeno u pet sekundi, to neće zadržati pažnju. Dakle, u takvom svijetu, kada vještačka inteligencija postaje igračka za masovno sluđivanje, otvarajući ponore površnosti i sterilnosti, a algoritamske oluje opustošuju kritičnost i preispitivanje, knjiga se doživljava kao suviše spor i zamarajući medij. Jer kroz nju se, ma kakva bila, ne može protrčati u tri klika, pokupiti sažetak i praktično ga upotrijebiti, pa ga potom kao bespotreban ispljunuti.

Ona zahtijeva posvećenost, traži mir, poziva na saživljavanje sa onim čime nas knjiga suočava. A sve to da bi se došlo do svojevrsnog ogledanja u misli drugog, da bi se kroz njega saznalo nešto o sebi, kako bi se moglo pokušati domisliti šta danas jeste istinito, a šta je mašinerija robotizirajućeg inžinjeringa duša koja nas melje i pretvara u nemisleću masu. Drugim riječima, knjiga nam još ostavlja prostor da budemo sami sa sobom, da bar u trenutku predaha iskoračimo iz opšte kakofonije, intelektualne degradacije i uspona najnižih poriva mase. Ona je poziv da se iskorači iz matrice, kako bi se uzelo predah, deautomatiziralo percepciju i dekontaminiralo vlastitu misaonost.

Pored toga, knjigu se još, dojma sam, može posmatrati kao suštinski jedinu stvarnu učiteljicu egzistencije. Utočište pred besmislom naše civilizacije. Istina, vremena se mijenjaju, ratovi postaju suroviji, tehnologije istiskuju humanost, poništavaju se svi vrijednosni sistemi koje smo donedavno poznavali, ali ono iskustvo ljudi koji su živjeli prije nas nam ipak pokazuje da je sve uvijek i neprestano isto. Čovjek se od prvih pisanih svjedočenja svog postojanja jednako pati, strahuje, biva ponižen do granica ljudskog, da bi potom pronašao neku iskru da se odupre potpunom samouništenju. U tome jeste i nada koju nam donose knjige. One ne kazuju da će biti bolje, ali u njima se još čuva ona utopijska zaumnost da je moguće uspostaviti drugačiju perspektivu, pokušati promijeniti ubitačnu paradigmu poraza i vječitih katastrofa.

Dakako, sve to djeluje kao možda preveliko davanje prava prvenstva nečemu tako efemernom kao što je knjiga. Međutim, nedvojbeno je da bi sve ovo u čemu mi danas jesmo bilo neuporedivo strašnije bez postojanja bar tog ostrva na kojem sami možemo uređivati svoja pravila, mimo svih okova trenutka u kojem živimo. Nema u tome ništa predimenzionirano, niti je ovo bilo kakvo plediranje za zatvaranje u svijet knjiga kako bi se ignorirala stvarnost. Naprotiv, da bismo se bili u stanju boriti, bilo šta pokrenuti i promijeniti, čitanje je bazično oružje otpora.

Temeljno opismenjavanje je put koji vodi ka izlasku iz čistilišta dnevnopolitičkog žrvnja. Mi smo dovedeni do takvog nivoa odsustva kritičnih, nealgoritamskih modela poimanja da više ništa jasno ne razlučujemo. Gubimo se u laži i destrukciji, svakodnevno saučestvujemo u užasima. Njihovo smo pogonsko gorivo, jer smo se sveli na blješteće piksele koji nam programiraju sve segmente postojanja. Sve je jedna velika salata ničega, repetitivno bulažnjenje napamet naučenih mitologema i fabrikovanih ideologija.

Da bi se uopšte moglo misliti, nužno je bar jednim dijelom sebe moći se isključiti. Usmjeriti povjerenje na ono što je već zapisano, jer sve što mi doživljavamo poznato je, na ovaj ili onaj način proživljeno. Za razliku od bilo kojeg drugog medija, knjiga nam daje prostor da čujemo sebe, da osjetimo šta zapravo jesmo. Kako bi se kroz odjek onoga što drugi govori pronašlo vlastito mjesto, neponovljiva uloga koja nam je samo jedanput data ovakvima kakvi jesmo. Knjiga neće spasiti svijet, ali dovoljno je da nam sačuva bar jedan trenutak kada sa njom možemo biti jedinstveni sa svojom postojanošću.