Priča o Ziji Ribiću: Čovjek koji je odlučio ne mrziti

“A onda, u koloni, došao je red na mene. Osjetio sam oštricu noža na vratu i čuo pucnjeve. Pao sam pa su me gurnuli u grobnicu zajedno sa ostalima koje su upravo ubili...” A ti ostali bili su njegovi najbliži – otac, majka, sestre, mali brat – obitelj Zije Ribića, Roma iz sela Skočić na području Zvornika, u sjeveroistočnoj Bosni. Tragedija i pokolj Roma muslimana, crnih Roma kako oni kažu za sebe, u srpnju 1992. godine, zločini i ubojstva što su ih tih dana počinili četnici Sime Bogdanovića, zapovjednika te paravojske, polazna je točka i temeljni sadržaj knjige “Ja ne mrzim. Priča o Ziji”.

Neraskidivo prijateljstvo

Autor je Andrea Rizzo Goldstein, Talijan židovsko-hrvatskog podrijetla koji je Ziju Ribića upoznao sasvim slučajno, godine 2011. u autobusu, na putu za Beograd u sklopu programa pomirenja. Zijo je išao u Beograd na suđenje ubojicama svoje obitelji, prijateljstvo tada sklopljeno neraskidivo je do danas, a Andrea Rizzo spomenutu knjigu prvi put objavljuje u Bolzanu 2026. godine.

Zahvaljujući Savezu Roma u Republici Hrvatskoj KALI SARA (u prijevodu “Lijepa Sara”), knjiga je doživjela i svoje četverojezično izdanje u Zagrebu, u drugoj polovici maja ove godine (na hrvatskom, romskom, engleskom i njemačkom jeziku) kao nezaboravno svjedočanstvo o zločinu nad Romima u tom dijelu Bosne i Hercegovine, o pljački, silovanjima i ubojstvima paravojne jedinice zapovjednika Sime Bogdanovića, sa sramotnim pravosudnim finalom: proces pokrenut pred Sudom za ratne zločine u Beogradu, nakon prvostupanjske osude 2013. godine i žalbe na nju sljedeće godine, već 2015. optuženi su oslobođeni krivnje. Sam Bogdanović umro je u zatvoru 2012. godine, a obrazloženje za oslobađajuću presudu glasilo je: “...da nije bilo moguće odrediti individualnu odgovornost svakog pojedinca u pokolju u Skočiću”.

Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo u Beogradu, organizacije koja je pokrenula cijeli taj proces, ne bez ogorčenja u knjizi navodi: “Pravda za težak ratni zločin nad Romima u Skočiću nije postignuta. Ali imena Zijine majke Šefke, oca Ismeta, sestara Ismete, Zlatije, Zijade, Zlate, Suvade i Almase, te brata Sabrije zapisana su u sudskim dokumentima. Ubojstvo njegove obitelji neće biti zaboravljeno”.

Zijo je nakon izricanja presude šutio, a onda kazao: “Sud je presudio da optuženi nisu ubili moju obitelj. Moje svjedočenje je za sud bilo bezvrijedno, kao da nisam vidio sve svojim očima”. U neko bolje doba, koje mora doći, Srbija će se sramiti ove presude. Zijo je uspio svojim svjedočenjem – koje je započeo u sudnici, a nastavio pripovijedanjem tisućama ljudi u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu i Italiji (njegovu priču oni su širili dalje) – da sjećanje na ubojstvo svoje majke, oca, šest sestara i malog brata u Skočiću postane dio našeg kolektivnog sjećanja.

Zijo Ribić, tada dijete od sedam-osam godina, uspio se izvući iz groba, spasiti i uz pomoć dvojice vojnika bosanskih Srba iz JNA biti odveden u ambulantu u Kozjaku, potom se našao u bolnici u Zvorniku, a nakon 1995. godine smješten je u dječiji dom u Igalu u Crnoj Gori, potom, zahvaljujući projektu UNICEF-a, stiže u Mladost, dom za djecu bez roditelja u Bijeloj, također u Crnoj Gori. Nakon pet godina vraća se u Bosnu i Hercegovinu, u Tuzlu. Tamo pohađa hotelijersku školu i stječe diplomu kuhara. Kao kuhar radi i danas u dječijem vrtiću Naše dijete u Tuzli.

No, ono što ovu iznimno važnu knjigu izdvaja iz mnoštva svjedočenja i iskaza o strahotama ratnih zbivanja na ovim prostorima jedinstven je i kategoričan stav njenog antijunaka, njegova nepokolebljiva izjava: “Ja ne mrzim”.

Evo kako je sam Zijo Ribić, u knjizi, na jednom mjestu, govoreći o suđenju u Beogradu, objašnjava: “...Odrekao sam se statusa zaštićenog svjedoka jer sam ih želio gledati u oči. Prvi put kad sam tamo vidio zapovjednika tog odreda, svašta mi je prolazilo glavom. A onda sam pomislio: ako dopustim da me svlada mržnja, postat ću kao i oni. Ja nisam isto što i oni. Moji me roditelji nisu učili da mrzim. Ne mogu i ne želim zaboraviti ono što se dogodilo mojoj obitelji i mome selu. Ali mogu odlučiti da ne mrzim. Teško je, ali u nekom dijelu sebe možeš pronaći snage da u tome uspiješ”.

Pa čak i kada su optuženi zločinci oslobođeni unatoč dokazanim činjenicama da su bili članovi te paravojne jedinice, dakle, da su optuženi bili u njoj i to u vrijeme i na mjestu pokolja, Zijo Ribić se nije pokolebao:

“...Kad je sudac čitao presudu koja je oslobađala počinitelje pokolja, oni su mi se podrugljivo smijali u lice. Došlo mi je da se rasplačem, ali nisam htio pred njima. Kako se može ostati normalan u takvoj situaciji? Ja želim ostati normalan. Ja ne želim mrziti”...

Čin praštanja

Tuzlanska psihijatrica Irfanka Pašagić, uz organizaciju Tuzlanska Amica, voditeljica prihvatilišta Casa Pappagallo, gdje je jedno vrijeme boravio Zijo Ribić, sve dok nije počeo raditi kao kuhar u hotelu Tuzla, o tom činu praštanja u knjizi zapisuje:

“Sad, kad razmislim, Zijin oprost ubojicama još je jedna njegova pobjeda. Da nije oprostio, morao bi silno, užasno mrziti – jednako kao što je užasno to što su mu učinili. Jer ne može se samo malo mrziti onoga tko ti je ubio roditelje, sedmero braće i sestara, rođake, a pokušao je ubiti i tebe. Zijo je pobijedio u ovom slučaju. Kao što je pobijedio kad je ustao iz mase mrtvih da bi svjedočio. Kao što je pobijedio kad je sreo dobre ljude pa je time shvatio apsurd bosanskog rata – Srbi iz paravojne formacije Simini četnici ubili su mu obitelj, a neki drugi Srbi su ga spasili, zaštitili i pružili mu mogućnost da ispriča svoju priču. Priču o mržnji i dobroti”.

“Zijo je antijunak koji je protiv svoje volje postao simbol”, kaže za njega Diego Saccora iz udruga Bongiorno Bosnia i Lungo la rotta balcanica u svom pismu njemu također objavljenom na stranicama ove začudne knjige – svjedočanstva o hororu što je ne tako davno vladao ovim podnebljem, ali i bajkovite pripovijesti o odustajanju od mržnje i prihvaćanju oprosta svojim neprijateljima.