45. pozorišne/kazališne igre u Jajcu: Između pamćenja i ponavljanja

Iza nas su 45. pozorišne/kazališne igre u Jajcu, jedan od najvažnijih pozorišnih festivala u Bosni i Hercegovini. Njegov značaj ne ogleda se samo u tome što donosi reprezentativan izbor bosanskohercegovačke pozorišne produkcije u jednoj sezoni nego i u tome što iznova pokazuje zašto nam je pozorište važno, u kojoj mjeri nas oblikuje i kako otvara neke od najvažnijih tema danas. Tokom sedam festivalskih dana kroz predstave, razgovore nakon predstava, radionice, izložbe, te promocije knjiga i pozorišnih publikacija, Jajce postaje centar kulturnog života.

Neuvjerljiv odgovor

Upravo zato pozorišni festivali ne bi trebali biti samo pregled najuspješnijih predstava jedne sezone, nego od njih očekujemo da otvore aktuelne teme i pitanja našeg društva, kao i način na koji pozorište na njih odgovara. Ovogodišnje Igre u Jajcu pokazale su da bosanskohercegovačko pozorište i dalje ostaje zaokupljeno istim ili sličnim temama: ratom, nasiljem, bolešću, odnosom pojedinca i kolektiva, te povratkom u prošlost i pokušaja uspostavljanja dijaloga sa sadašnjošću. Međutim, ono što smo vidjeli u Jajcu, pokazalo je da neke predstave tim temama nisu uspjele dati novu scensku snagu, pa su njihovi umjetnički dometi često ostali na nivou pokušaja.

Ovogodišnji izbor selektora Mirze Skenderagića, sastavljen isključivo od tekstova domaćih i regionalnih autora i autorica, potvrđuje da bosanskohercegovačko pozorište ostaje privrženo temama koje proizlaze iz našeg neposrednog društvenog i historijskog iskustva. U konkurenciji se našlo sedam predstava: “Gradonačelnik ili ovo je predstava o Mujagi Komadini” Narodnog pozorišta Mostar, “Smrtni ishod atletskih povreda” Udruženja Moje pozorište Sarajevo, dvije predstave Sarajevskog ratnog teatra SARTR “Za život cijeli” i “Tri boje cvekle”, “Šine” Narodnog pozorišta Republike Srpske Banja Luka, “Tebe ljubi duša moja” Kamernog teatra 55 Sarajevo i “Na slovo F” Narodnog pozorišta Sarajevo, predstava koja iz tehničkih razloga nije izvedena u Jajcu.

Pored labilne tematske povezanosti, gotovo sve predstave odustaju od klasičnog dramskog sukoba ili ga svode na jedva primjetan nivo. Umjesto razvoja konflikta, predstave se oslanjaju na atmosferu, naraciju i unutrašnje stanje likova. Upravo se tu postavlja jedno od ključnih pitanja ovogodišnjih Igara: može li predstava koja svjesno odustaje od dramskog sukoba pronaći drugi izvor scenske napetosti? U većini prikazanih predstava odgovor nije bio uvjerljiv.

Komad “Gradonačelnik ili ovo je predstava o Mujagi Komadini”

Biografske predstave uvijek stoje pred istim izazovom: kako historijsku ličnost pretvoriti u živog dramskog junaka, a da ne ostane tek ilustracija njegovog života. Upravo s tim izazovom suočava se predstava “Gradonačelnik ili ovo je predstava o Mujagi Komadini” Narodnog pozorišta Mostar, prema tekstu Adnana Lugonića u režiji Dine Mustafića. Od početka je jasno definirana namjera predstave: afirmacija Mujage Komadine kao historijske ličnosti i njegovo približavanje, prije svega, mostarskoj publici. Međutim, dramska struktura ostaje podređena faktografiji, zbog čega izostaju izraženiji sukobi između likova. Predstava, osim što govori o čovjeku čije su ideje ostavile dubok trag u ekonomskom, urbanom i kulturnom razvoju Mostara, otvara i pitanje odnosa pojedinca i grada, političke moći i javnog interesa, historijskog pamćenja i zaborava, kao i načinima na koje pozorište oblikuje naše razumijevanje prošlosti. Dobro zamišljeno, ali manje uspješno realizirano. Adnan Lugonić dramski tekst gradi gotovo isključivo na historijskoj građi, ostavljajući malo prostora fikcionalizaciji, unutrašnjim sukobima i psihološkom nijansiranju likova. Gledajući predstavu, stiče se utisak da prisustvujemo času historije, nizu prizora koji nastoje što vjerodostojnije rekonstruirati život i djelovanje Mujage Komadine, ali rijetko prerastaju u zaokruženu dramsku cjelinu.

Poetska monografija

“Smrtni ishod atletskih povreda”, predstava u produkciji Udruženja Moje pozorište Sarajevo, nastala prema istoimenom romanu Milice Vučković u režiji Tare Manić, suočava nas sa svijetom obilježenim nasiljem i traumom, ne kao izuzetkom, već kao obrascem koji često ne primjećujemo, ali ga svjesno ili nesvjesno normalizujemo. Predstava otvara neke od ključnih tema savremenog društva: nasilje prema ženama, majčinstvo, partnerske odnose i patrijarhalne obrasce, ali i pitanje njihovog prevazilaženja. Lik Eve (Džana Pinjo) koji kod publike istovremeno izaziva suosjećanje i frustraciju, nosi najveći teret predstave. Kamerna scena na početku stvara utisak monodrame, da bi se iz prostora publike povremeno javio glas Viktora (Alen Muratović). Ipak, predstava se najvećim dijelom oslanja na prepričavanje Evine životne priče, dok je dramskog sukoba malo. Upravo tu nastaje i jedno od ključnih pitanja nakon završetka predstave: zašto? Ne samo zašto osoba ostaje u odnosu koji je povređuje nego i zašto je takav odnos društvo spremno prihvatiti.

“Za život cijeli” predstava je Sarajevskog ratnog teatra SARTR, nastala prema tekstu Benjamina Hasića u režiji Jasenka Pašalića. Najbolja i najtačnija rečenica o predstavi dolazi iz nje same: “Ovo je priča o ljudima koji su stvorili, koji su voljeli i koji vole svoj klub Željezničar, a sve je počelo sa vozom”. Kroz više od stotinu godina postojanja kluba predstava prati njegove transformacije, ali i promjene grada i navijača kroz pet vremenskih perioda. Uprkos promjenama, jedno ostaje isto: ljubav prema Željezničaru. Ovdje nije riječ samo o fudbalu. Ili, bolje rečeno, nije riječ isključivo o fudbalu, nego o načinu na koji jedan grad pamti vlastite priče, a Željezničar u tom pamćenju zauzima posebno mjesto. Između dokumentarnog i emotivnog nastala je predstava o fudbalskom klubu Željezničar koja nakon gledanja otvara pitanje kome je, zapravo, namijenjena i šta donosi publici. Je li ovo predstava za zajednicu koja se okuplja oko kluba? Dramske radnje gotovo da nema, dramskog sukoba još manje, razvoj likova se ne dešava. Ništa u ovoj predstavi gledatelje i gledateljice ne vodi dalje od poznatih činjenica, a to nije dovoljno da predstava “Za život cijeli” postane drama. Pa bi najpreciznije bilo kazati da je ovo poetska monografija kluba Željezničar i na tome se zaustaviti.

“Tri boje cvekle” Sarajevskog ratnog teatra SARTR donosi drugačiju perspektivu o temi bolesti koja od intimnog prerasta u iskustvo zajednice. Predstava nastala prema tekstu Nejre Babić Halvadžije, redateljica i kompozitorica je Irena Popović Dragović. Već najava da je riječ o “operi za vokalno-instrumentalni ansambl, elektroniku i kućne aparate” sugerira da se ne radi o tradicionalnoj operi. Gubitak, bolest, umiranje, smrt, tugovanje nisu predstavljene kao konačne tačke ljudskog iskustva, nego kao procesi kroz koje se nastoji razumjeti i prihvatiti stvarnost. Višeglasnost predstave, koja je zamišljena kao jedan od ključnih izražajnih postupaka, jeste i njen najveći izazov. Slojevitost glasova često otežava praćenje teksta, pojedini vokalni dijelovi ostaju nerazgovjetni. Također, nije uvijek jasno iz čije se perspektive govori - majčine ili kćerkine. U takvoj zvučnoj i dramaturškoj kompoziciji najjasnije se izdvaja glas operske pjevačice Amile Ravkić, dok lik majke ostaje simbolična (Emina Muftić), gotovo da djeluje poput utvare. Na koncu, “Tri boje cvekle” jeste i predstava o kolektivnom iskustvu, o snazi zajedništva i ljudskoj izdržljivosti, te o upornoj želji da se, uprkos svemu, iz najtežih životnih bitaka izađe dostojanstveno.

Predstava “Šine” Narodnog pozorište Republike Srpske iz Banje Luke rađena je po tekstu Milene Marković, u režiji Milana Neškovića. Drama “Šine” napisane je 2002. i nastala je u jednom specifičnom društvenom i historijskom trenutku. Ne možemo a da se ne zapitamo: zbog čega se ovaj tekst postavlja danas i na koji način komunicira s publikom? Tačno je da su teme nasilja prema ženama, traume rata, društvene devijacije, zloupotrebe moći i dalje aktuelne, ali predstava ne uspijeva uspostaviti jasnu vezu između vremena u kojem je drama nastala i sadašnjeg trenutka. Na sceni dominiraju likovi moćnika koji nasilje usmjeravaju prema svima oko sebe, a posebno prema ženama. Ipak, način na koji su njihovi odnosi i događaji na sceni oblikovani ostaje nedovoljno jasan. Publika koja ne poznaje originalni tekst Milene Marković teško može pratiti razvoj radnje i međusobne odnose likova. Drama problematizira nasilje, rat i postratnu traumu, ali i šire društvene fenomene poput obrazovanja, školskog sistema, odsustva empatije i ljubavi, te procesa odrastanja u okruženju koje ne pruža sigurnost ni podršku. Upravo zbog tih tema tekst Milene Marković nosi snažan potencijal, ali Milan Nešković nije uspio to pretvoriti u uvjerljivo iskustvo na sceni.

Predstava “Tebe ljubi duša moja”, autora i redatelja Harisa Pašovića, nastala je u koprodukciji Kamernog teatara 55, East West Centra Sarajevo, Narodnog pozorišta Sarajevo i Sarajevskog ratnog teatra SARTR. U godini u kojoj se navršava 31 godina mira u Bosni i Hercegovini, predstava je realizirana uz podršku UNESCOBiH. Prema ocjeni stručnog žirija kojeg su činili Nataša Gvozdenović, Anita Milićević i Mirza Ćatibušić, ova predstava je proglašena najboljom u cjelini.

Detalj iz predstave "Tebe ljubi duša moja"/

O vremenu i ljudima

Opsada Sarajeva, svakodnevna borba za preživljavanje, podjele, zabrane, gubici, ali i ljubav u okolnostima koje su se neprestano dovodile u pitanje, teme su koje se i trideset godina kasnije vraćaju na pozornicu, mada s pozornice nikad nisu ni odlazile. Međutim, motiv zabranjene ljubavi, osnovno polazište predstave, jedan je od najprisutnijih motiva u književnosti i pozorištu, i sam po sebi ne može biti dovoljan za novu dramsku snagu. Njegova vrijednost zavisi od toga na koji način predstava preispituje odnos te ljubavi i šta, zapravo, kroz njega govori o vremenu i ljudima koje tematizira. U predstavi “Tebe ljubi duša moja” motiv zabranjene ljubavi u ratnom Sarajevu ostaje unutar poznatih obrazaca, kao što ostaje i priča o ratu, stradanju i nastojanju da se očuva ljudskost. Svakako da nas predstava suočava s iskustvima koja su duboko upisana u naše individualno i kolektivno pamćenje. Tako da predstava, na koncu, uspijeva otvoriti važna pitanja, ali se suočava s problemom s kojim se najčešće suočavaju djela koja se bave poznatim temama rata i traume: kako govoriti na inovativan način?

Ovogodišnje 45. pozorišne/kazališne igre u Jajcu pokazale su da teme kojima se bosanskohercegovačka pozorišta bave i koja su predstavljena kao najznačajnija ostvarenja sezone nisu iscrpljene. One su i dalje aktuelne i važne, ali se čini da su iscrpljeni načini njihovog predstavljanja i ponavljanja poznatih obrazaca. Nakon ovogodišnjih Igara ostaje važno pitanje: ako se teme iznova otvaraju kroz iste ili slične postupke na sceni, u kojoj mjeri pozorište ostaje prostor kritičkog promišljanja savremenog društva?