O filmu "Power Ballad": Poput sjajnog muzičkog singla

“Istinski velike pjesme su pjesme o našim romantičnim osjećajima. Ne zbog toga što tekstopisci imaju nešto dodati na tu temu. To je samo romansa sa svojim dubinama, prevratima i veličinama. Istinski blues. I takve pjesme djeluju poput prirodne metafore za samu muziku. Drugim riječima, ljubavne pjesme su poput sasvim novog muzičkog instrumenta, što ih čini daleko jasnijim i čišćim od ostalih pjesama. Najbolje pjesme su jedinstveno lijepe, a ljepota je rijetkost, pogotovo u današnjoj pop-muzici. Ljudi slušaju muziku od koje krvare uši i koja odvodi njihove duše u ništavilo”, riječi su britanskog spisatelja Nicka Hornbyja, ostale zapisane u njegovoj knjizi “31 Songs” (31 pjesma).

Većina Hornbyjevih romana pretočena je u pokretne slike i gotovo svaki od njih ima veze sa muzikom, bilo da im je pokretačka misao i vodilja muzika ili se samo oslanjaju na nju. U svakom slučaju, još jednog čovjeka sa Otoka, nekadašnjeg muzičara, sada scenariste i reditelja, Irca Johna Carneya, ne možete nikako odvojiti od muzike.

U posljednjih pet Carneyevih filmova nit vodilja upravo je muzika i muzičari koji na jedinstven način pronalaze rješenja za životne probleme suočavajući se tmurnom svakodnevnicom i svime što ona donosi. I to uvijek i uz pomoć muzike.

U prvom snimljenom “Once” (2006) i nagrađenom Oscarom za najbolju pjesmu, dvoje stranaca u Dublinu pronalaze jedno drugo kroz muziku; drugi “Begin Again” (2013) je pričao priču o propalom producentu i aspirirajućoj muzičarki u njihovom pohodu na muzičku scenu New Yorka, dok treći “Sing Street” (2016) vraća sat dobro unatrag u osamdesete godine prošlog stoljeća, ponovo u Dublin, samo su protagonisti tinejdžeri koji kroz muziku oživljavaju osjećaje mladalačke euforije, ali i smiješnog očaja.

“Flora and Son” (2023) u centru priče ima naslovnu Floru (Eve Hewson), mladu majku koju život baš nije mazio, i njenog problematičnog 14-godišnjeg sina Maxa (Orén Kinlan), koji su u konstantnoj svađi, a žive u današnjem Dublinu. Flora će pronaći zanimaciju u sviranju gitare koju je pronašla i “spasila” sa smetljišta, nakon što je popravi, a Max odbije kao poklon za “zaboravljeni” rođendan. Učitelja gitare Flora će pronaći online i to u vidu simpatičnog (i zgodnog) Jeffa (Joseph Gordon-Levitt), te će zajedno sa njim i svojim sinom, koji je ipak ispoljio strast prema muzici, pokušati pronaći novi smisao u životu.

Sada, Carney nudi još jednu filmsku muzičku priču u vidu tzv. dramedije “Power Ballad” (2026), u kojoj Paul Rudd glumi muzičara Ricka Powera u bendu za vjenčanja. Nakon što jedno večer nakon nastupa provede sa nekadašnjom pop-senzacijom iz boy-banda Dannyjem Wilsonom (Nick Jonas), kojem će odsvirati pjesmu koju je davno napisao, samo nikada nije stigao da je dovrši, Danny će pjesmu mjesecima kasnije snimiti kao svoju.

Ricku niko ne vjeruje da je pjesma, koja je preko noći postala hit, ustvari njegova, a on nema način da dokaže da jeste. I upravo je pjesma “How to Write a Song Without You” onakva kakvom je predstavlja Hornby u citatu sa početka teksta, a sami film Carneya poput sjajnog muzičkog singla.