Tko štiti nacionalne spomenike?
Kolumna Dragan Markovina/
Priča o imenovanju i blokiranju imenovanja novih članova Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika dobila je prostor ovih dana u medijima, ali puno manji nego što zaslužuje. Jer jedino što bilo koju državu i njeno društvo čini državom i društvom, a ne skupinom ljudi koja, eto, pukom slučajnošću živi na nekom geografskom prostoru, jesu njeni spomenici i općenito kulturna baština i sjećanje. U to, naravno, ulaze i galerije i muzeji, kinoteke, akademija i univerzitetske biblioteke, pa i javni medijski servis, dakle, sve ono što se nalazi na udaru svih ovih zadnjih desetljeća, ali nekako su nacionalni spomenici ono što je vanvremensko i što nadilazi bilo kakvu dnevnopolitičku, pa i ustavnu problematiku. Dakle, nakon što je Željka Cvijanović napravila sve da se ne imenuju novi članovi Komisije, navodeći kao razlog protivljenje povratku međunarodnih stručnjaka iz UNESCO-a u njen sastav i protivljenje ideji da se odluke donose prostom većinom, a ne konsenzusom trojice domaćih članova, a to sve podrazumijeva da nije imenovala čovjeka iz Republike Srpske, da je potom napustila sjednicu i najavila kako će povući pitanje vitalnog nacionalnog interesa, dobili smo još jedan zorni primjer kako uporne opstrukcije funkcioniranja države iz tog entiteta izgledaju u stvarnosti. Jer prije ovih imenovanja imali smo Komisiju koja godinama nije radila i koja je konstantno bila blokirana, što je operativno onemogućilo i rješavanje pitanja obnove Partizanskog groblja u Mostaru, kao i bilo kakvu stvarnu zaštitu ili obnovu ostale ugrožene nacionalne baštine.
Što nas dovodi do pravog pitanja o posljedicama ovakvog ponašanja. Naime, ako je istina ono što tvrde nacionalistički prvaci koji zagovaraju legitimno predstavljanje kao koncept i dogovor legitimnih predstavnika triju naroda kao put za funkcioniranje države, to posljedično znači da su ti legitimni nacionalni predstavnici, zapravo, jedini autentični čuvari nacionalne kulture i blaga.
E sad, da bismo povjerovali u tu tlapnju, moramo prvo postaviti pitanje, a tko štiti nacionalne spomenike i kulturnu baštinu dok oni višedesetljetnim namjernim blokadama onemogućavaju njihovu zaštitu? Jer jedina prava istina jeste da je kompletna nacionalna baština svih bosanskohercegovačkih naroda u nadležnosti spomenutih blokiranih državnih institucija, pa i Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika. Odgovor na pitanje tko štiti, čuva i obnavlja tu baštinu dok su te institucije blokirane je jednostavan. Ne štiti ih nitko, osim što zaposlenici tih institucija ili članovi komisije pokušavaju koliko mogu da sve ne propadne do kraja. To onda dalje znači da su zagovaratelji koncepta dogovora legitimnih predstavnika bez ikakve međunarodne suradnje, zapravo, štetočine koje svjesno desetljećima uništavaju i opću i nacionalnu baštinu vlastitog naroda. To što je taj narod dovoljno zaveden, slijep ili naivan pa ne vidi da mu aktivno propada vlastita nacionalna baština zahvaljujući onima koji su najglasniji u njenoj fiktivnoj zaštiti, ne znači da je njihovo mišljenje za ovu temu relevantno.
Jer ako jeste legitimno zagovarati određeni politički koncept, još je legitimnije zagovarati spašavanje nacionalne kulturne baštine na bilo koji način.
Iako je, kad sve ovo ostavimo po strani i stvari ogolimo do kraja, čitava poanta nacionalizma kao ideologije i pogleda na svijet u tome što mu, zapravo, smeta sve što nadilazi nacionalnu mitologiju i folklor i što se ne može jasno odijeliti od kulturnih utjecaja ostalih naroda u zemlji. Nuditi taj koncept kao spasonosan i jedini mogući duboko u 21. stoljeću je tužno, koliko i anakrono.
Stoga je vijest o novom početku rada i novom međunarodnom sastavu Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika, zapravo, vijest mjeseca i znači puno više od još jedne teme za prepucavanje o ingerencijama i legitimitetima. I to iz razloga što je kompletna naša baština desetljećima prvo brutalno granatama i miniranjem rušena, a onda je nastavljena biti gušena ciničnim birokratskim objašnjenjima iza floskule o zaštiti nacionalnih interesa, što je praksa koja će se, valjda, jednom zaustaviti.