DRAGAN MARKOVINA: Prlićeve riječi u vjetru
Kolumna Dragana Markovine/
Prvo što mi je palo na pamet kad sam pročitao molbu Jadranka Prlića za prijevremeno puštanje iz zatvora bili su stihovi iz pjesme Bijelog dugmeta “Kad zaboraviš juli”: Kasno je sad, kasno za sve. Nemam volje, a nemam ni snage da te mijenjam.
A kasno je jer nikome više Prlićeve riječi neće značiti ništa. Žrtvama svakako, za to je bilo kasno u startu. Ali neće značiti ni za eventualnu katarzu među Hrvatima. Prošla je već trideset i jedna godina od rata, narativi i podjele su zacementirani. Čak su i mnogi koji su možda i bili spremni progovoriti o zločinima i politikama počinjenim u njihovo ime s vremenom odustali, prihvatili novu stvarnost u kojoj je taj isti HDZ s čitavom simbolikom hercegbosanske politike gospodar cjelokupnog života i egzistencija. Potom su ušli u ulogu mi i oni i krenuli relativizirati i opravdati počinjeno s onom famoznom, “a što su oni nama negdje drugdje napravili”, čitav stvarni život je podijeljen na tri društva i ono četvrto, građansko-ljevičarsko koje još egzistira uglavnom u Sarajevu i medijima u glavnom gradu, u čemu ljudi koji možda i nisu izvorno desničari i nacionalisti teško mogu sudjelovati jer se boje gubljenja oslonca u vlastitim sredinama. I tako imamo to što imamo.
Jadranko Prlić kaže da zločine čine pojedinci, a ne narodi u cjelini. I to je potpuno točno. Međutim, ovdje su ti pojedinci zločine radili ne samo u ime naroda nego u ime vlasti i sustava koje je taj narod većinski izabrao. I s te strane su oni kao pojedinci nebitni. Ako govorimo o hrvatskom nacionalizmu, kao pojedinci s mitskim statusom, figuriraju Franjo Tuđman i Gojko Šušak, i to je otprilike to. Nikakvu važnost u tom poretku vrijednosti jednako nemaju ni Jadranko Prlić, kao bivši komunistički funkcioner, niti Dragan Čović, kao čovjek s istim takvim backgroundom. Odnosno, jednako imaju podršku ukoliko funkcioniraju kao dio tih politika i vrijednosti.
Zato je na kraju krajeva sasvim nebitno i to što je Prlić sad napisao, pa i to hoće li ga pustiti na slobodu prije isteka kazne ili neće. Kao što je nebitno kakvu on Bosnu i Hercegovinu želi, a sada je samo ponovio ono što je pokušao politički prodati kad je osnovao Proeuropsku stranku ili kako li se već taj bizarni entitet zvao.
Čitav problem Herceg-Bosne i svega ovoga o čemu mi govorimo kada pričamo o ratnim zločinima i političkim idejama koje su dovele do takve prakse, jeste u tome da toj ideologiji ništa, a pogotovo nekakav humanizam ili ljudskost, ne mogu stati na put.
I s te strane je potpuno nerazumljivo kako netko tko je odrastao i tko je formiran u Mostaru, tko je k tome bio obrazovan čovjek i znao je kako izgleda ideologija krvi i tla, pristane biti dio projekta koji ustavno propisuje da javni dužnosnici moraju biti Hrvati, pristaje biti važan dio sustava koji provodi etničko čišćenje i otvara logore.
Da je tada, kad se sve to događalo, Jadranko Prlić odlučio istupiti, podnijeti ostavku, da je odlučio javno reći kako je ljudski potpuno nepodnošljivo sudjelovati u organiziranom zločinu, lako je moguće da bi ostao bez glave. Ali tada bi to nešto značilo i bilo bi nekoga na koga bismo se kao Hrvati mogli pozvati. Ovako, s obzirom na to da to nije napravio i da je vrlo svjesno sudjelovao u svemu tome, što je rezultiralo masovnim odbijanjem u narodu da se danas prihvati bilo kakva moralna odgovornost za sve i da se uostalom odustane od ideologije krvi i tla i podjele zemlje po etničkom ključu, i to nakon provedenog etničkog čišćenja, sve što Prlić izgovara, odnosno piše, zapravo je pisanje u vjetar. Jednako priznanje zločina, kao i to da Bosnu i Hercegovinu želi vidjeti kao stabilnu i prosperitetnu državu, punopravnu članicu Europske unije, u kojoj će različitosti biti izvor ponosa, a nesporazumi se rješavati dijalogom, a ne silom i oružjem. Ona takva je nemoguća dok god postoji masovna podrška zločinačkim projektima iz rata i dok god je stanje na terenu takvo da ratne poduhvate održava živim.