ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Preskupi za održavanje

Kada se govori o onkološkim pacijentima, strašno me zaboli kada se govori u brojkama, ciframa, tabelama, procentima. Kao da u tom trenutku prestanemo biti ljudi. Mi smo oni čija terapija košta ovoliko, čije bolovanje košta onoliko, čije operacije koštaju, suplementacija, oporavak... Sve košta, a ima nas ovoliko, na listama nam se broj ne zna, u hodnicima su nepregledni redovi, bolnički kreveti puni, dnevna bolnica se ne zaključava ni danju ni noću. Mi smo oni grafikoni na prezentacijskim slajdovima, ona krivulja koja ode u nebesa. Ovih dana smo i najčešća tema za političke reelse koji u ovoj kampanji iskaču sa svih strana, još samo nisu počeli iskakati iz kuhinjskih napa. Svi se utrkuju ko će glasnije progovoriti o našoj muci, sakupljajući poene na našim dijagnozama, dok mi u tišini čekamo da se kamere ugase i da ponovo ostanemo sami u svojim mrakovima. Zaboravljaju svi da smo mi ustvari oni koji imaju ime, prezime, strahove i snove koji ne staju u medicinski karton, tabelu, troškovnik. Mi smo ljudi. Prije svega i poslije svega ljudi.

Mi smo majke koje i pod najtežom mučninom, slabošću ili bolovima u glavi prebiraju šta će skuhati djeci za ručak, sakrivajući umor, strepnju i neizvjesnost u očima. Mi smo sestre koje su uvijek dobro, štiteći one koje volimo od sopstvenog straha. Mi smo radnice koje do posljednjeg atoma snage pokušavaju zadržati privid normalnog života, držeći se posla kao sidra koje nas povezuje sa svijetom zdravih, sa normalnošću iz koje smo bespovratno izašli sa prvim nalazom koji je potvrdio karcinom. Mi smo kćerke, prijateljice, komšinice. Ova dehumanizacija kroz statistiku podsjeća na onu čuvenu, bolnu scenu iz filma “Schindlerova lista”, kada se ljudski životi svode na imena otkucana na pisaćoj mašini, dok hladni sistem oko njih odlučuje ko je samo broj, a ko ima pravo da živi. Sistem i danas, gledajući kroz tabele troškova, zaboravlja da iza svakog broja na listi čekanja stoji jedan čitav, neponovljiv svijet koji se bori da ne nestane. Jer mi nismo samo majka, samo sestra, samo kćerka, samo radnica, samo broj, mi smo sve to i još više. Mi smo suza djeteta koje ne zna kako da se iznese sa najvećim strahom od gubitka roditelja, mi smo uzdah majke koja gleda dijete i razmišlja da li je to posljednji put da je vidi živu, mi smo suza brata koji bi prevrnuo zemlju da pomogne sestri, mi smo slomljeno srce partnera koji u mraku, dok mi spavamo, moli za još samo malo zajedničkog vremena. Mi smo svaka ona neprospavana noć u kojoj se preispituje pravda i svaki onaj skriveni tihi jecaj. I dok nas političari koriste kao scenografiju za svoja obećanja, a administratori kao stavku u budžetu koja remeti bilanse, mi vodimo ratove o kojima oni ne znaju ništa. Vodimo ih na onim predugim hodnicima, među nepoznatim ljudima koji preko noći postaju naša najuža porodica, naši najbliži. Tamo učimo kako disati između terapija, kako zadržati dostojanstvo kada ti sopstveno tijelo otkaže poslušnost i kako pronaći nadu u hladnom sistemu.

Mi nismo potrošni materijal ovog društva, kako nas gledaju oni koji planiraju troškove, bilanse, budžete, mi smo njegovo ranjeno, ali živo srce. Naša vrijednost se ne mjeri cijenom ampule, niti dužinom bolovanja. Mi smo oni koji se svako jutro bude sa odlukom da prežive ne samo zbog sebe nego zbog svih onih uloga koje smo imale prije nego što nam je sistem okačio broj oko vrata. Zato nas nemojte gledati kroz procente preživljavanja, jer za nas ne postoji statistička sredina. Kada se suočiš sa mrakom, svaki procenat je ili sve ili ništa, ili život ili nestajanje. Mi nismo brojke koje možete sabirati i oduzimati zavisno od toga koliko novca ima u državnoj kasi. Mi smo živa bića koja imaju pravo na sutra, na još jedno proljeće, na još jedan zagrljaj, na život koji nam nećete vi odmjeravati u miligramima i mililitrima odobrenih budžeta. Nemojte nas žaliti u predizbornim govorima ako nemate hrabrosti da nam pogledate u oči kada se ugase reflektori. Nama ne trebaju vaša obećanja na ekranima, nama treba sistem koji prepoznaje čovjeka u bolu. Treba nam ruka koja drži našu na onom pustom bolničkom hodniku, a ne birokrata koji prekriži naše ime jer smo postali preskupi za održavanje. Ovdje smo, postojimo, volimo, radimo i borimo se. I ma koliko se trudili da nas svedete na hladne kolone u vašim tabelama, nećete uspjeti. Naša imena, naši životi i naša snaga se ne mogu izbrisati jednim potezom olovke. Mi nismo vaša statistička greška. Mi smo ljudi.