ĐURO KOZAR: Oficirsko otvoreno pismo

Otvorena pisma uglavnom su izrazi nakupljenog nezadovoljstva stanovite skupine ili pojedinca zbog problema o kojem treba obavijestiti širu javnost, kako bi se pronašlo rješenje. Da li otvorena pisma, zbog specifičnosti vojne službe koja ima stanovita ograničenja, treba slati i iz Oružanih snaga Bosne i Hercegovine? Smatram da to, zbog više razloga, nije uputno. Pa ipak, skupina oficira Srba iz Oružanih snaga BiH 11. rujna poslala je javnosti otvoreno pismo (bez potpisa) protiv ministra obrane Zukana Heleza u kojem se navodi da je vojsku doveo do “vrhunca nacionalne podijeljenosti”, te upozorava da joj prijeti čak i “potpuni međunacionalni raspad”. Teške riječi bez valjanih argumenata. Premda se u pismu napominje da ono ne polazi od pretpostavke da su Oružane snage BiH formalno podijeljene ili da su prestale funkcionirati kao jedinstvena institucija, ostao je dojam da su neke ministrove ishitrene izjave samo povod da bi se aktuelizirale ranije neutemeljene izjave lidera iz Republike Srpske da se zajednička vojska BiH nije ni trebala formirati, da nije validna i da bi se, u nekom slučaju, mogla raspasti po nacionalnim šavovima.

Zašto je ovo otvoreno pismo pušteno u javnost četiri dana nakon što je ratni zločinac Ratko Mladić (7. rujna) sahranjen na Topčiderskom groblju u Beogradu u organizaciji Republike Srbije? U pismu se, doduše, konstatira da je Mladić pravomoćno osuđen i naglašava da bi se “osuda konkretnog ratnog zločinca mogla doživjeti i kao ponižavajući odnos prema široj grupi s kojom se u javnom prostoru taj komandant povezuje”. Očevidno je da je anonimnim autorima otvorenog pisma zasmetalo što je u javnosti i medijima Federacije BiH Ratko Mladić označavan kao ratni zločinac osuđen na temelju dokaza o njegovom sudjelovanju u četiri zločinačka pothvata: (1) genocid nad oko 8.000 Bošnjaka Srebrenice na više lokacija; (2) zločini protiv čovječnosti u 15 općina u BiH; (3) teror nad građanima Sarajeva koji su četiri godine bili u blokadi i (4) zarobljavanje pripadnika UNPROFOR-a kao talaca. Neprilični pogreb Mladiću objektivna je javnost u BiH i svijetu shvatila kao podršku vlasti Srbije i RS-a onome što je u ratu u BiH od 1992. do 1995. radio bivši komandant Vojske RS-a i zbog toga je došlo do plime podsjećanja na strahovite ratne zločine, a naročito na genocid. Nije to nikakvo likovanje zbog Mladićeve smrti i sahrane, nego realni senzibilitet zbog svega što su ljudi u ratu propatili, onoga što je bilo i ne ponovilo se.

Među pripadnicima Oružanih snaga BiH, pa i onima iz srpskog naroda, ima negodovanja povodom ovog otvorenog pisma, a posebno zbog toga što se javno upozorava na unutarnje probleme u sektoru obrane koji se u za to predviđenim organima trebaju (i mogu) rješavati daleko od očiju javnosti. Utoliko prije što nijedno vojno lice ne smije iznositi osobne političke i nacionalne stavove o bilo čemu, budući da je to strogo zabranjeno. Također, kažnjivo je da se iznose stajališta koja nisu sukladna Pravilima službe u OSBiH, kao ni s etičkim kodeksom po kojem funkcionira OSBiH. Vjerojatno se zbog toga sakrivaju autori otvorenog pisma, što se može protumačiti kao da je ono možda napisano u nekom uredu kako bi se svaka rečenica usmjerila prema manipulativnom obrascu i dobila podršku istomišljenika. Pritom se u pismu naročito naglašavaju “nacionalna podijeljenost i netrpeljivosti” u vojsci da bi se poslala poruka da Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne mogu zajedno izvršavati svoje profesionalne obveze u postrojbama i zapovjedništvima, što vojnici, koji već godinama zajedno rade, odbacuju kao tendenciozno naklapanje. Istodobno u instituciji nadležnoj za zaštitu prava vojnika kažu da nisu dobili nijednu prijavu koja bi potvrdila navode o međunacionalnim tenzijama unutar Oružanih snaga BiH. Ministar Helez je rekao da bi svaku konkretnu prijavu, s potpisom prijavitelja, o eventualnoj diskriminaciji ili nacionalnoj netrpeljivosti odmah razmatrao i reagirao na temelju zakona.

Poznato je da vodstvu RS-a smetaju Oružane snage BiH, jer su one primjer da se u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini može zajedno živjeti i raditi i zbog toga iz tog entiteta stalno pokušavaju pronaći neki povod kojim bi vojsku rušili, a kada ga nema, onda ga izmišljaju. Premda je u OSBiH jedna trećina vojnika Srba, lideri SNSD-a i dalje tvrde da to nije njihova vojska, nego da je to vojska iz susjedne države, ona iz Srbije, što je teza koja je protivna Ustavu BiH, u kojem je utvrđeno da država ima svoje jedinstvene Oružane snage, koje su tu da je štite i brane od eventualnih oružanih napada. To ne može nikakva vojska druge države, pa ni ona preko Drine koja je proklamirala zaštitu srpskog naroda gdje god se nalazio, ali u Bosni i Hercegovini Srbe, kao i Hrvate i Bošnjake, štite jedino Oružane snage BiH i ne treba im pomoć susjeda.