Šta jedu ljudi koji žive najduže? Jednu hranu gotovo nikad ne stavljaju na sto
U pojedinim dijelovima svijeta ljudi ne samo da žive duže, nego žive i kvalitetnije – bez hroničnih bolesti, s više energije, društvene uključenosti i vitalnosti čak i u dubokoj starosti. Te oblasti nazivaju se plave zone, a naučnici koji ih proučavaju zaključili su da dugovječnost njihovih stanovnika nije stvar slučajnosti ili isključivo genetike, već prije svega svakodnevnih navika. Prehrana tu ima ključnu ulogu.
Gdje se nalaze plave zone i šta ih povezuje
Plave zone su Okinawa u Japanu, Sardinija u Italiji, Ikaria u Grčkoj, poluotok Nicoya u Kostariki i zajednica adventista u Loma Lindi u Kaliforniji. Iako je riječ o različitim krajevima svijeta, svi imaju niz zajedničkih osobina kada je riječ o načinu života i ishrani. Ljudi u ovim regijama jedu jednostavnu, sezonsku hranu.
Njihova ishrana zasnovana je na biljkama, gotovo uopće ne koriste industrijski prerađenu hranu, a meso jedu rijetko i u malim količinama. Obroci su skromni, ali hranjivi i redovno se pripremaju kod kuće, najčešće od lokalno uzgojenih namirnica.
Osim hrane, zajednički im je i način života – svakodnevno se kreću kroz aktivnosti koje su prirodno dio njihovog dana, poput rada u vrtu, hodanja ili kućnih poslova. Snažna društvena povezanost, podrška zajednice i osjećaj svrhe prisutni su u svakodnevnom životu, što sve zajedno doprinosi manjem stresu i boljem zdravlju, prenosi Index.hr.
Šta tačno jedu – i šta možemo naučiti
Iako se konkretne namirnice razlikuju od mjesta do mjesta, osnovna pravila ishrane u plavim zonama ostaju slična. U središtu svakog obroka su biljke – prvenstveno povrće, mahunarke, voće i cjelovite žitarice. Grah, leća i slanutak često su na stolu kao glavni izvor proteina.
Povrće je zastupljeno u velikim količinama, priprema se jednostavno i jede skoro svaki dan. Ugljikohidrati dolaze iz kvalitetnih, cjelovitih izvora, poput riže, zobi i ječma. Masnoće se unose umjereno, najčešće kroz maslinovo ulje u mediteranskim zonama ili sezamovo i druga biljna ulja u Japanu.
Voće se jede svježe, sezonsko i bez dodataka šećera. U ishrani se često nalaze i fermentirani proizvodi poput jogurta, miso supe ili kiselog povrća, koji povoljno djeluju na probavu i imunitet. Riba i morski plodovi jedu se povremeno, dok se meso konzumira vrlo rijetko – obično samo za posebne prilike i u malim količinama.
Mliječni proizvodi također su ograničeni i konzumiraju se u oblicima karakterističnim za te kulture, poput ovčjeg sira na Sardiniji.
Važan je i način na koji se jede, a ne samo šta se jede. Obroci su redovni, ali skromni. Na Okinawi postoji pravilo „hara hachi bu“, što znači prestati jesti kada ste oko 80 posto siti. Hrana se jede polako, često u društvu, uz veliko poštovanje prema onome što se jede i vremenu provedenom za stolom.
