Od goreg ima vazda gore

Prođoše mjeseci, ne treba govoriti onima koji su na ovom svijetu kako brzo minu časovne jedinice, i dani i i stoljeća čak.

Pa došla nova godina, do kada je Ratko trebao vratiti dug, ali nigdje Ratka, pa shodno tome ni para. Ne razmišlja Lojze o dugu, ne treba mu, da mu treba, možda bi išao i da traži, ali ovako, njemu poslovi i dalje cvjetaju, klijenti zadovoljni, niotkuda mu ne prijeti, ne znam šta mi bi, ali pade mi na um jedna od novijih hrvatskih riječi - ugroza.

A jedne večeri Lojze se sastane sa svojim starim i stalnim društvom, teme uobičajene, najviše hahaha, hihihi, rekao sam već, Lojze nikad i nigdje zadovoljniji do u društvu gdje se šala njeguje. Tek će ti jedan od prisutnih, ne sluteći da će to dirnuti, pa i naljutiti inače uvijek dobrodušnog i veselog Lojzeta:

“Lojze, sjećaš li se ti onog Crnogorca Ratka?”

“Kako se neću sjećati, skupa radili tolike godine”, odgovara Lojze, a taji da mu je taj isti dužan.

“E, on ti je skroz naskroz prop’o. Ne izlazi iz casina i kažu, nema kome nije dužan”, reče prisutni.

Lojze ni tada ne htjede reći da je, eto, očito i on među onima kojima Ratko duguje. Nego odluči da sam izvidi stvar.

“Nikad ja do tada nisam bio u casinu, ali kad sam čuo da Ratko tamo ide, rekoh sebi odoh ga potražiti”, tako je kasnije govorio Lojze.

A sada evo i prvog susreta Lojzeta sa kućom znanog poroka, koja je mnoge na prosjački štap dovela, rasturila prijateljstva i porodice. Nudeći pri tome slast i uzbuđenost koja se u psihologiji podvodi pod termin: ovisnost.

Opet Lojze: “Uđem ja u casino, na dva je sprata, vidim one aparate, svijetle, bljeskaju, vidim ljude kako sjede i u njih bulje... na prvom nema Ratka, na drugom zateknem ga kako sjedi za jednim velikim okruglim električnim ruletom. Ja mu se javim, on me pogleda kao da gleda kroza me: Oooo, Lojze, samo malo da prođe ovaj spin... Onda mi pruži ruku,a ja mu kažem:

“Znaš li zašto sam došao?”

“Ma znam, znam, evo sad ćemo to riješiti, vidi, hodi vidi kol’ko imam na tabli.”

“Ja nemam pojma šta mi on govori, ali objasni mi da upravo dobija i da ima osam hiljada na toj tabli. Kaže mi, samo malo, da zaključim igru, pa ćemo sve urediti... a kaže mi onda, haj’ probaj i ti, to je jednostavno, ubaciš pare i biraš brojeve, ako pogodiš, dobijaš. I on meni objasni gdje se ubacuje. Ja, hajde, kažem - dok ga čekam da i ja probam i...”

Te večeri Lojze je ušao u igru. Te večeri probudili su se hormoni sreće. Te večeri Lojze je ušao u svoju grobnicu. A da dugo, dugo toga neće biti svjestan.

“Kad đavo hoće i te večeri i narednih nekoliko, ja sam dobio više para nego što sam mogao zaraditi. I Ratko je dobio i dug mi vratio... A crv u mene ušao...”

I tako krenuo Lojze upoznavši jedno novo, neopisivo, moćno uzbuđenje.

Sama pomisao na odlazak u casino ispunjava ga nestrpljivošću, sve svoje obaveze redukuje na koliko je najnužnije, svako druženje na “joj, ne mogu, žurim, moram ovo, ono...”, čak i boravak među najbližim svodi na što prije završiti... izaći, otići u varljivo carstvo hazarda.

A tamo... počinje drama. Topi se novac kao proljetni snijeg, brzo i izvjesno. I svaki put kad izađe, kad se mozak zakratko oslobodi dopamine, serotonina, oksitocina (poznati tzv. hormoni sreće) shvati da je ušao u zamku, zakratko je zgađen nad svojim izborom zadovoljstva, onda preračunava dokle su ga trenutni minusi doveii, još uvijek ima firmu koja radi i zarađuje, ali dugovi se pretvaraju u omču koja sve više steže.

Posljednji put uhvatio je sebe kako svjesno gubi plate svojih zaposlenih.

A i inače, izgubio je konce nad svojim poslovima, napuštaju ga razočarani klijenti, svoje gubitke nadoknađuje tako što prodaje jednu po jednu nekretninu.

Kad ga je đavo, kako se kaže, dotjerao do duvara, konačno stao.

Sačuvao jedino porodičnu kuću, ostvario kakvu-takvu penziju, a došle i bolesti, pa umjesto casina, eto ljekara i apoteka.

I samoće i tišine.

Koje valjda na kraju dolaze svima kao kraj onog početka kada smo svi izašli iz najkomfornijeg i najsretnijeg, intrauterinog stanja.

Ako ne vjerujete meni, vjerujte psiholozima koji su to rekli, a ja, evo, prepisao.

Nisam toliko isticao, ali vjerovatno sam dao naslutiti da je Lojze i moj prijatelj.

Prošao sam s njim i njegov bonvivanski, kraljevski dio života, potom i sunovrat koji opisah.

No, zadnji put kad smo bili zajedno kaže on meni:

“Ti dobro znaš šta sam bio i kako mi je sada. Šta sam imao i koliko sam izgubio. A opet, dobro sam prošao. Moji i ja sam koliko-toliko zdravi i živimo. A sjećaš li se našeg Željka?”

Naravno da se sjećam. I Željko je prolazio sličnu kalvariju ovisnosti. I gubitaka.

A kad je njega đavo dotjerao do duvara...

Jednog dana uzeo flašu rakije, popeo se na vrh svog vinograda, strm k’o dlan ruke, pio, pio tu rakiju, uzeo jedan kamen, stavio ga na grudi, omotao jedan dio štrika oko stabla jabuke, a drugi oko svog vrata i kad je skoro popio tu flašu... otisnuo se niz to brdo.

I sunovratio se direktno u smrt.