Akvareli Davida Samica u Sarajevu

Skupa sa snjegovima

Čak su i uspomene

Iskopnjele skupa sa

Snjegovima

U lavežu bezumlja

Pomeli ih sa gradovima

Smetovi

Maloumlja

Umjesto stereotipnih izraza poštovanja i etikecije koji obično započinju onim klišeiziranim povicima poštovani, uvaženi, cijenjeni, dragi, odabrao sam pjesmu “Skupa sa snjegovima”, autorice Jasne Šamić, da stvori atmosferu za razumijevanje unutrašnjeg svijeta francuskog slikara, reditelja, montažera, snimatelja bosanskohercegovačkih korijena Davida Samica.

Rođen je u Parizu 1988. godine. (Samic, čita se Samik, je njegov umjetnički pseudonim.) U njegovoj umjetničkoj DNK upisani su različiti talenti.

Porodična tradicija

Više članova porodice, s obje strane, su slikari i pisci. Majka je francusko-bosanski pisac porijeklom iz Sarajeva, otac inženjer informatike, austrijsko-rusko-jugoslovenskog porijekla, koji se u mladosti bavio amaterskim pozorištem, djed univerzitetski profesor francuske književnosti, djedov prvi rođak Arifhodžić akvarelista, a nana slikarka i dramaturginja, čiji su preci bili slavni kaligrafi. S obzirom na to da je odrastao u porodici intelektualaca, u ranom djetinjstvu počinje pokazivati naklonost prema umjetnosti, naročito slikarstvu i teatru. Igrao je u dramskim i poetskim predstavama svoje majke, ali ne samo u njenim, u Parizu kao i u bilingva performansima u Sarajevu, učestvovao na renomiranim festivalima kao što su Sarajevska zima i Baščaršijske noći, u okviru kojih je imao i samostalnu izožbu u Muzeju književnosti, Galerija Mak, još dok je bio gimnazijalac.

Nalazim neophodnim da podsjetim na činjenicu da Šamići decenijama, tradicionalno održavaju bliske kontakte s francuskom sredinom i kulturom, te da su gradili mostove između ovih svjetova, Sarajeva i Pariza, Pariza i Sarajeva. David Samic nastavlja tu porodičnu tradiciju. Nažalost, nijedan član ove porodice nikada nije odlikovan Ordenom viteza umjetnosti i književnosti koji dodjeljuje Republika Francuska upravo za uspostavljanje kontakata između država, promicanje kulture i vrhunske naučno-umjetničke rezultate.

David kao izniman, nadaren učenik, nakon pariške gimnazije, gdje mu je opcija bila literatura i takozvana plastična umjetnost, odnosno slikarstvo, završava najprije studije filma na Univerzitetu Paris 1, Sorbonne, a onda i studije montaže, režije i specijalnih efekata, na školi za film EICAR, također u Parizu. Bio je stažijer i blizak saradnik na jednom filmu kod slavnog sineaste/režisera, pisca, i bivšeg ministra za kulturu, Frederica Miterranda. Istovremeno je bio i polaznik talent kampusa u okviru SFF festivala, gdje mu je jedan od predavača i voditelja radionice bio Wim Wenders.

Jedna od Davidovih pasija je i slikarstvo. Imao je odlične učitelje, kao što je veliki slikar Le Marechal, ili Manu Rich, nekoliko izložbi u Francuskoj, izlagao je i van Francuske, a kao što sam pomenuo, ovo nije njegova prva, nadamo se ni posljednja izložba u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Grafički je oblikovao i ilustrovao mnoga izdanja knjiga Jasne Šamić, koja izlaze na francuskom i bosanskom jeziku, a koje tematiziraju, između ostalog, gradove, lica i uspomene. David svojim medijem, akvarelom, takođe istražuje, promišlja i slika svoj doživljaj prostora. Stvarnog ili metafizičkog. Analitičan je i vješt kada slika portrete, lica ljudi. Neka od njih su nam svima dobro poznata, poput Andrića i Kundere - nezaobilazne, inspirativne persone, dok su druga bliska samo njemu, što nikako ne umanjuje komunikativnost radova, koji odišu melanholijom, nostalgijom, sjetom i osjećajem da su naše emocije i misli utisnute na njegovim platnima. Istinski umjetnici čitaju misli, a emocije se prepliću razigrano ili strogo i suzdržano, gotovo opominjuće.

Naivne posmatrače upućujem da je akvarel zapravo psihološko ogledalo koje reflektira koliko umjetnik može da prihvati promjenu, grešku i prolaznost trenutka. Boja koja se razlijeva ne simbolizuje samo estetski efekat, već i unutrašnje otapanje rigidnosti, dopuštanje emocijama da pronađu sopstveni oblik. David prepoznaje emocije na licima drugih, svojih bližnjih i onih čija patnja doseže nezapamćene dubine, što se najbolje ogleda u njegovom crtežu “Krik”, gdje vještim potezima hvata bolni grč i suze bespomoćnog djeteta. Crtež je, uz još jedan, bio dio velike izložge održane prošle godine u Jordanu za Palestinu.

Podsjetit ću vas i da je akvarel tehnika koja traži disciplinu i slobodu istovremeno, jer majstor mora znati kada će pustiti vodu da govori, a kada će intervenisati s minimalnim, ali odlučnim potezom. Ta estetika slučajnosti, Samicu je prirođena, s lakoćom i bez strahova barata kistom. Obratite pažnju na samopouzdanje kojim odišu njegovi radovi. Za razliku od ulja ili akrila, akvarel ne dopušta lako ispravke. Jednom nanesen ton gotovo je nemoguće potpuno ukloniti, što zahtijeva izuzetnu preciznost, sigurnost ruke i iskustvo u predviđanju ponašanja boje. Sve ono što David demonstrira tako superiorno.

Razgovor o filmovima

Zaključno, njegovo stvaralaštvo karakterišu dosljednost vizuelne logike, pažljivo dozirana ekspresivnost i sposobnost da svaki medij pretvori u prostor suverene i prepoznatljive umjetničke artikulacije. Pozivam vas zato da zastanete pred svakom slikom, da joj se prepustite i sami posvjedočite ovom nesvakidašnjem talentu. Ako poželite da neki od ovih radova pronađe mjesto u vašem prostoru, napominjem da je izložba i prodajna, te da će postavka biti izložena naredne tri nedjelje. A sutra se ponovo sastajemo ovdje, u isto vrijeme, kada ćemo zajedno pogledati Davidove filmove i razgovarati s njim o njegovim umjetničkim procesima, nadahnućima i svemu onome što stoji iza ovih radova.

Ovu pjesmu je David napisao prije nekoliko godina, ali kao da ju je pisao za ovu izložbu:

Sjećam se

Sjećam se tvoje velike kuće s rasklimanim stvarima

Sjećam se tvog velikog klavira koji sam svira

Sjećam se priča koje si za mene izmišljala

Sjećam se večernjih čitanja koja su me uspavljivala

Sjećam se tvog labuđeg vrata tvojih bora

Sjećam se tvog nakita koji je prekrivao tvoje krhko tijelo

Sjećam se tvojih molitvi nalik na plač

Sjećam se tvojih strahova nalik na molitve

Sjećam se tvojih svađa sa svakodnevicom

Sjećam se bolnice u kojoj si me posljednji put poljubila.

Sad već dugo spavaš…

Ja sam ostao onaj dječak… dječak koji će te se zauvijek sjećati.

(David Samic, objavljeno na francuskom u www.balkan-sehara.com, prevod J.S.)

Hvala vam što ste ovdje i što ćete s nama podijeliti ovaj prostor, slike i priču.