ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Vrijeme ne teče isto za sve

Tamo su kuće od čokolade,

Prozori su od marmelade…

Ovim stihovima iz poznate dječije pjesmice mogla bi se, bez imalo pretjerivanja, opisati sama završnica svake izborne kampanje na našim prostorima. Da je vjerovati nalickanim licima sa bilborda, ushićenim glasovima iz televizijskih studija i sponzorisanim objavama na društvenim mrežama, mi već uveliko koračamo stazama blagostanja. Predizborna obećanja pršte na sve strane. Svi kandidati i sve političke opcije naprasno znaju šta nas boli, svi imaju spremne “reformske komplete”, svi nude šarene laže u obliku nikad većih plata, novih autoputeva i blistave budućnosti. U toj dječijoj bajci koju nam serviraju svake dvije godine, sve izgleda lahko, lijepo i nadohvat ruke. I sve je začinjeno sa jako puno empatije, razumijevanja i podrške. Zanimljivo je i kako tokom kampanje svi znaju koji problemi tište građane, šta je postavljeno naopačke, šta nije uredu, šta se mora mijenjati.

Međutim, kada se ugase kamere i sklone stranački štandovi, ostaje surova, ogoljena stvarnost. A ta stvarnost najjače i najbrutalnije udara tamo gdje je čovjek najranjiviji, u bolničkim hodnicima, redovima, bolesničkim krevetima.

Dok se u javnosti lome koplja oko političkih prepucavanja i izbornog inženjeringa, posebne, dugotrajne, iscrpljujuće, izuzetno teške borbe vode se u potpunoj tišini. To su borbe onkoloških pacijenata i njihovih porodica. Pred same izbore, dok se iz budžeta usmjeravaju milioni u predizborne manifestacije, asfaltiranje puteva, kupovinu školskih ruksaka, postavljanje ivičnjaka, asfaltiranje kružnih tokova i promocije političara, mi i dalje živimo isti scenarij, nove liste savremenih onkoloških lijekova nema, na klinikama nedostaju osnovni citostatici, registar oboljelih niko ne spominje....

Problemi onkoloških pacijenata nisu nikakva nepoznanica. Ne postoji političar u ovoj zemlji koji ne zna sa kakvim se krugovima pakla ti ljudi suočavaju tokom višegodišnjeg liječenja. Svi oni vrlo dobro znaju da se u 21. vijeku inovativne terapije u svijetu podrazumijevaju, dok kod nas predstavljaju luksuz ili misaonu imenicu. Svi oni znaju za liste čekanja na kojima vrijeme ne teče podjednako za sve, jer za onkološkog pacijenta svaki izgubljeni dan je razarajući udarac na već skraćeni život. Svi oni znaju da su pacijenti često primorani sami kupovati lijekove koji koštaju hiljade maraka na mjesečnom nivou, rasprodajući sve što imaju ili moleći za humanitarnu pomoć, dok istovremeno redovno uplaćuju zdravstveno osiguranje.

Dakle, nije stvar u tome da politički akteri “ne znaju”, jer vrlo jasno, glasno, otvoreno govore u javnim nastupima posljednjih dana o problemima onkoloških pacijenata. Stvar je u tome da teške bolesti i ljudska patnja nisu privlačni, nisu vidljivi široj zajednici kao npr. novo autobusko stajalište, helikopter ili tunel, pa se baš i ne bave rješavanjem tih problema. Ima atraktivnijih, vidljivijih, fotogeničnijih.

Onkološki pacijenti nisu glasačka mašinerija koja se da lako potkupiti jednokratnim dodacima. Oni nemaju vremena da čekaju naredni mandat, narednu fiskalnu godinu ili naredno rebalansiranje budžeta. Njima lijek treba danas. Sad. Ma, jučer!

Poražavajuća je spoznaja da u društvu u kojem se na sva zvona priča o zaštiti naroda i građana, zaštita onih najugroženijih izostaje u potpunosti. Kada se izborni karavan završi i kada se podijele fotelje, liste onkoloških lijekova ponovo padaju na dno liste prioriteta. Sistem se brani birokratskim izgovorima, nedostatkom sredstava, zamršenim procedurama, neprovodim zakonima i odlukama. Danas ćemo, sutra ćemo, a zaboravlja se nešto, vrlo važno, liječenje nije i ne smije biti milostinja. Pristup savremenim terapijama nije i ne smije biti izborno obećanje koje se ispunjava “ako bude sredstava”. To je osnovno ljudsko pravo, pravo na život i dostojanstvo.

Zato, dok nam i tokom ove kampanje nude kuće od čokolade i prozore od marmelade, dužnost nam je da ih podsjetimo na one čiji su životi ugroženi dok oni obećavaju kule i gradove. Ne dopustimo da se glas onkoloških pacijenata smatra dnevnom politikom i politikantstvom. Glas na izborima ne bi smio ići onima koji obećavaju bajke, već onima koji su spremni obezbijediti ono najosnovnije, da više niti jedan čovjek u ovoj zemlji ne umre čekajući lijek koji postoji, a koji mu je država uskratila.