Pjesme ne pišu srećni ljudi

Tu priču znaju svi: Toma je te subote pjevao svadbu u Skadarliji i iz kafane je, u neki sitni sat, izašao sa punim džepovima. Na ulici je sreo Ciganku Ružu koja je prodavala cvijeće po beogradskim kafanama. Kako si prošla, Ružo, pitao je Toma umornu Ciganku. Slabo, Tomo, nisam pet banki zaradila, odgovorila je starica.

100 ruža

Toma je gurnuo ruke u džepove, izvadio sve pare koje je te noći zaradio i stavio ih u njenu košaru. Potom se vratio u kafanu iz koje je tri minute ranije izašao i od šefa orkestra uzeo pedeset dinara za taksi. Nekoliko godina kasnije umorna Ciganka je ukraj jednog spomenika na beogradskom Centralnom groblju spustila sto ruža u spomen na davnu plemenitost.

Priča je vjerovatno namještena uprkos tome što postoje svjedoci koji se kunu da se zbilo baš tako kako se zbilo. Ona je nastala, kao i mnoge druge slične priče, na periferiji pjevačevog života koji je bio obilježen stalnim skitanjima, neprekidnim kockanjima i upornim pijankama, ali nijedna druga priča, ma koliko bila istinita, tačna i pouzdana, ne govori toliko o Tomi Zdravkoviću koliko govori ova balada sa skadarlijske kaldrme.

Samo je jedna pruga u srpskoj narodnoj muzici duža od one lajkovačke kojom je išao Tozovac - ona koja je iz siromašnog Pečenjevca preko leskovačkih birtija i tuzlanskih hotela vodila do beogradskog Doma sindikata i do čikaških kafana. Tom prugom je krenuo mesarski sin da radi ono što jedino umije - da pjeva i da tuguje. I to onako kako niko prije njega i poslije njega nije pjevao i tugovao.

Ako je Miroslava Ilića definisao goropadni šumadijski temperament, ako je Cuneta Gojkovića oblikovala neobična narodnjačka elegancija, ako je Tozovca sazdalo šarmantno lolanje i bekrijanje i ako su Šabana u besmrtne uveli trileri i falseti, Tomu je u potpunosti odredila tuga. On je od tuge živio, iz tuge je izvlačio najljepše harmonije i najosjećajnije stihove, od nje je, na koncu, i umro.

Ta tuga svakako ima pjesnički karakter koji je zasnovan na tragičnom osjećanju života. Ko zna koliko je tuge naš pjesnik vidio u pečenjevačkom blatu, u ostacima flama koje je premoreni otac donosio na rasklimani astal oko kojeg su trčala gladna djeca, u zapečenim majčinskim rukama koje su se svako jutro spuštale u izgrebanu vanglu da umijese hljeb. Moralo je te tuge biti i na musavim čašama leskovačkog bircuza Radan i na znojnim novčanicama kojima su pijani gosti kitili harmoniku, koja je uveseljavala raju u tuzlanskom Bristolu, i na flekavoj posteljini u koju se spuštalo premoreno Tomino tijelo.

Trideset i pet godina je otkako je veliki vlasnik tuge otišao, kako bi rekao Ljuba Tadić, u polja. Niko sa sigurnošću ne može da utvrdi kada je Toma udario prvi molski akord i kada je prvi put zapatio tugu u glasu po kojoj će postati prepoznatljiv, ali izvjesno je da u čemeru Jablaničkog okruga nije mogao da pronađe makar i najmanji sjaj dalekih zvijezda. Za Tomu Zdravkovića tuga je postala osnovna mjera života. I njegov osmijeh, tako i toliko čest, zapravo je manifestacija životne gorčine.

Uostalom, Toma tu tugu nikada nije krio. Zar ne kaže u “Danki”, u toj najljepšoj ljubavnoj narodnoj pjesmi: O kako je tužan ovaj život moj? Zar nije ulica kojom je otišla još jedna promašena strast beskrajno duga k’o njegova tuga? Zar nije kriknuo: Nedelja je najtužniji dan? Zar nije čak i njegovo leto, taj divni period godine kada se snovi i more stapaju u neobičnu i snažnu uhićenost, tužno? I na koncu: Prolaznik sam samo u tom svetu bio/igrao boema, pevao i pio…/Nekad za trenutak srećan san sam snio/a večitu tugu u dnu srca krio…

Ta tuga je bila toliko iskrena i toliko snažna da je uspjela da u potpunosti sakrije njegov skromni pjevački raspon i njegove još skromnije pjesničke postupke. Toma je rimovao skromno i nevješto. Ispadao je iz ritma, napuštao je osnovnu melodiju stiha, brljao je i pravio mnoge greške, ali je u tome bio jedinstven i neponovljiv. Loš stil može da postane stil tek onda kada postane stil. Kao kod Bore Stankovića. Ili kod Disa.

Ali, na te manjkavosti niko nije obraćao pažnju, jer je Toma u narodnu muziku donio nevjerovatnu i neobjašnjivu iskrenost koja je sama za sebe bila dovoljna. Tomi nisu bili potrebni vrhunski orkestri, maestralni tekstovi i savršeni aranžmani. Ne, njemu je bio potreban izraubovani mikforon i olupana gitara. Ponekad ni toliko. Najčešće mu je bila potrebna samo publika. Oni kojima bi mogao da otpjeva svoju tugu.

Nikada i niko nije bio toliko iskren i toliko svoj. Toma nije pjevao da bi zaradio. To najbolje znaju oni koji su drugovali s njim i od kojih je često zajmio poneki dinar za taksi, burek ili kakvo jeftinije prenoćište. On je pjevao, sada je to više nego jasno, zato što je morao da pjeva. Da ga pjesma ne udavi i da ga tuga ne otruje. Koliko mu je glas bio skroman, toliko je ono što je imao da kaže bilo veličanstveno i neponovljivo.

Onima koji pate

Tomina pjesma nikada nije bila pjesma uz koju se pucalo, divljalo i mahnitalo. On nije bio “za šatora”, nije bio za tamu noćnih klubova pred zoru, nije bio za vašarska slavlja u kojima je dosadna “dvica” jedini ritam. On je bio tu za one koje je život bolio kao što je bolio njega, za one koji su večitu tugu u dnu srca krili, za one koji su uvijek jurili za novom ženom, novom čašom i novom “rukom”. Toma Zdravković je pjevao onima koji pate. Za one koji u krhotinama polupane čaše, koja se sa astala sjurila na pod sa prvim taktovima refrena “Danke”, vide i krhotine svoga života.

Umro je, kako je neko već napisao, slavan, voljen i siromašan. Uprkos tome što je mnogo radio, često je spavao na klupi jer nije imao novca za smještaj. Iza njega je ostao samo jedan stan na Petlovom brdu. Uprkos tome, Toma je svaku kafanu pretvarao u mali Kolarčev univerzitet. Često sam se pitao da li su baš svi Tomini gosti na onom “koncertu” u Skadarliji znali čemu prisustvuju. Da li su nehajno pravili bevande i špricere ili su, poput Seke Sablić, znali da se pred njima dešava istinska poezija. A pesme, tačno je i to, ne pišu srećni ljudi.