O filmu "Udovac" Harija Šečića: Smion pokušaj pravljenja drugačije priče

Priliku da otvori ovogodišnje izdanje programa Open Air premijere 32. Sarajevo Film Festivala pripalo je dugometražnom igranom prvijencu “Udovac” (2026) mladog bh. reditelja Harija Šečića. Snimiti igrani film u Bosni i Hercegovini, još k tome i dugometražni, postalo je pravo iskušenje i poduhvat koji iziskuje mnogo odricanja, uloženog truda i požrtvovanja. Baš toliko da zli jezici i prije nego projektor osvijetli platno u Otvorenom kinu UNIQA Stari Grad i prikaže film “Udovac” ospu paljbu na reditelja, glumce i kažu kako je to slabašno, beterno ostvarenje.

Hari Šečić je dugo pripremao projekat pokušavajući provući priču koja se može posmatrati i kao prijeko potrebno osvježenje na bh. filmskoj sceni. Priču o majstoru Mirsi (Izudin Bajrović) kojem je sve potaman kada ima ženu Enisu (Faketa Salihbegović-Avdagić) koja brine o svim kućnim poslovima, kuhanju, pranju, peglanju... Znači, njegovo je samo da dođe na gotovo. Kompletan svijet se za Mirsu sruši kada Enisa umre u snu od posljedice srčanog udara, a on ostane sam u stanu totalno isključen iz svega. Toliko da nije u stanju da pripremi sebi kafu ujutro, jer je navikao da sve bude gotovo i posluženo.

Kćerka Lejla (Lana Stanišić) u stalnim obavezama oko malog sina i kćerkice zajedno sa suprugom Adnanom (Edin Koja Avdagić), mnogo je zabrinuta za svoga oca, dok je sin Safet (Dino Bajrović) došao iz Slovenije na dva dana da prisustvuje dženazi i mora brzo natrag na posao. Do momenta kada Enisa umire, mogli smo vidjeti Mirsu kako se nezainteresovano provlači kroz život, obavljajući svoj posao majstora, dok je kući samo dolazio i boravio u njoj kao stranac.

Glavni glumac Izudin Bajrović potpuno je nestao u ulozi učinivši svoj performans fantastičnim portretom udovca koji se s početka izgubljen polako navikava i uspijeva da izađe nakraj sa sasvim sićušnim stvarima koje čine život. Naprosto je Bajrović kanalisao energiju u izvedbu koja vas zasigurno neće ostaviti ravnodušnim, te je odigrao sebi svojstvenu ulogu na način da nosi kompletan film na svojim plećima.

Naravno, ostatak glumačke ekipe je također na visini zadatka, te treba (s)pomenuti izvrsnu Faketu Salihbegović-Avdagić u malo većoj epizodi, Lanu Stanišić u ulozi u kojoj dolazi do izražaja njen glumački talenat, Edina Koju Avdagića koji jednostavno briljira kao nadobudni zet, minijature Dine Bajrovića kao sina Safeta i Damira Kusture kao imama na dženazi koji će imati nadahnut govor, možda i malo previše za dženazu, Nermina Omića kao Mirsinog bliskog prijatelja Emina, ali i Medihu Musliović, Gordanu Boban, Eminu Muftić, Vanesu Glođo...

Ono što se da primijetiti i što treba istaći kao veliku stvar u filmu “Udovac” jeste rad direktora fotografije Amela Đikolija, koji je na savršen način uhvatio u oku kamere igru glumaca i znalački komponovao kadrove koje će montirati upravo Šečić, učinivši tako sebe scenaristom, rediteljem, montažerom i producentom.

“Udovac” možda i neće imati bajan kinoživot, ali će ostati upamćen kao smion pokušaj pravljenja drugačije priče u odnosu na one kakve smo navikli gledati u bh. filmu.