17. ljetne noći Teatra Exit u Zagrebu: Nova dimenzija monodrame

Kazališno ljeto u Zagrebu, već po tradiciji, nose dva pozorišna kolektiva: Teatar Exit i Histrioni – prvi su okrenuti raznorodnim recentnim predstavama i autorskim projektima iz Hrvatske i susjednih zemalja, dok Histrioni svake godine u tim ljetnim mjesecima pripreme novu premijeru unutar vlastite kuće i igraju je cijelo ljeto. Ovih dana to je nova prerada širom teatarskog, ali i filmskog svijeta dobro poznate farsične komedije “Charlijeva tetka”, koja je od svoje pojave 1892. godine, autor je Brandon Thomas, postala zaštitni znak i evergreen tog kazališnog žanra.

Punokrvni pučki teatar

Na zagrebačkoj Opatovini, otvorenoj ljetnoj sceni Histriona, gledamo njenu već drugu verziju: autor komedije “Francekova teta” je Nino Škrabe, prvu preradbu režirao je Georgij Paro 2016. godine, a novu, ovoljetnu, postavio je Ivan Goran Vitez i, naravno, opet je riječ o punokrvnom primjerku pučkog teatra.

Komedija "Francekova teta" Nine Škrabea/

Teatar Exit ljetnim večerima pristupa mnogo ambicioznije i svestranije – na tri scene, u vlastitoj kući, u malom komornom prostoru Studija Exit i na otvorenoj pozornici, na krovnoj terasi Kulturnog centra Ribnjak, izvode se od kraja lipnja do početka kolovoza kućne predstave nastale u posljednje vrijeme, uz zanimljiv i raznorodan izbor gostujućih predstava iz Hrvatske i susjednih zemalja koje se sve mogu svesti pod zajednički naziv male forme – dakle, mahom monodrame uz predstave sa manje glumaca i sa nevelikim produkcijskim zahvatima. Logično, najveći broj predstava u produkciji je samog Teatra Exit, brojne su nastale u koprodukcijama sa tim zagrebačkim kazališnim kolektivom, a neke su samostalni autorski projekti.

Zagrebačke ljetne večeri otvorila je jedna od dobro poznatih predstava Teatra Exit – “Vrata do”. Autor je Fabrice Roger-Lacan, redatelj i autor adaptacije Rajko Minković, a igraju Jadranka Đokić i Živko Anočić. Autori ga najavljuju kao “inteligentan, dirljiv i originalan tekst kroz koji svjedočimo finoj studiji likova (“Ona” je psihijatrica, “On” produktivni menadžer u velikoj tvrtki), duhovitim replikama protkanim ironijom i humorom”, što ova predstava nedvojbeno jeste. Teatar Exit, da navedem samo neke, izveo je i predstave “Kako misliš mene nema?!”, autorski projekt Ivice Boban, redateljice Olje Lozice, Amara Bukvića i Filipa Jurčića. Njih dvoje i igraju u komadu koji je svojedobno postao pravi kazališni hit u Zagrebu. Tu su i “Armagedonci”, po tekstu i u režiji Sanje Milardović, tragikomična predstava s glazbenim elementima koju nose Judita Franković Brdar, Sanja Milardović i Ivan Simon, potom “Realisti” Jure Karasa u režiji Matka Raguža i izvedbi Nike Ivančić, Domagoja Jankovića, Nikole Nedića, Roka Juričića i Fabijana Komljenovića, ali i već kultni “SHAKEspeare na Exit”, također u režiji Matka Raguža. Dramaturginja je Pavlica Bajsić, a igraju Živko Anočić, Marko Makovičić i Domagoj Ivanković.

Od koprodukcija spominjem onu sa Trupom OvoOno u predstavi “Klammov rat”, tekst Kai Hensel, režija Dražen Krešić, zatim “Viking slabog zdravlja”, u suradnji s Umjetničkom organizacijom Vedri i Oblači, tekst i režija Vlatka Vorkapić, te “Cabaret – Koncert za žlice i gitaru”, koprodukciju sa Kazalištem Ulysses. Mentori su bili Rade Šerbedžija i Lenka Udovički, a nose je dva mlada glumca: Mario Jovev i Nikola Nedić. Naravno, među autorskim projektima na Exitovim ljetnim večerima našlo se mjesta i za jedan glazbeno-poetski recital “Koralj vraćen moru”, izbor iz poezije Vesne Parun koju dočarava glas Vesne Tominac Matačić i gitara Edina Karamazova.

Monodrama "Sjajne stvari"/

Od gostovanja navodim nezaobilaznog velikog meštra scene, Zijaha A. Sokolovića, sa njegova dva sjajna nastupa: “Lijevo desno glumac” i “Međuigre 0–24”. Teatro VeRRdi iz Zadra, u režiji i izvedbi Lucije Matković i Maruške Aras, odigrao je “Kroniku nestajanja”, nastalu prema tekstovima Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić, Daše Drndić i Georgija Gospodinova. Koprodukcija Pozorišta mladih iz Sarajeva i festivala MESS dovela je do predstave “Gidionov čvor” Johnne Adams u režiji Selme Alispahić, uz nju igra i Helena Vuković, a Dušanka Glid, tekst i režija, donosi “Kaučing”, u toj predstavi i igra zajedno sa Ivanom Buljan Legati. Gradsko pozorište Bečej gostovalo je sa šarmantnom i duhovitom komedijom Meta Tompsona “Kompletna istorija pozorišta” u režiji Igora Pavlovića, a u adaptaciji dramaturginje Mine Petrić. Jedna glumica i četiri glumca – Simonida Mandić, Rade Maričić, Srđan Kner i Ivan Đurić – postavljaju pred publiku začudno i zagonetno pitanje: može li se kompletna povijest kazališta prikazati u jednoj predstavi? I na jedan otkačeni i šašavi način, prolazeći kroz mnoga razdoblja i mijene svjetskog teatra, od antike do danas, nude svoj originalni odgovor na to pitanje.

Ipak, središnje mjesto Exitovih ljetnih večeri pripada monodrami, žanru u kojem su, uz već spomenutog Zijaha A. Sokolovića, jednog od najistaknutijih glumaca na ovim prostorima koji je upravo monodrami udahnuo novu svježinu i vitalnost, nastupili Lada Bonaci sa “Ostatkom života”, u njenoj režiji i izvedbi, dramaturginja Dorotea Šušak, Vilim Matula, neodoljivi šarmer “Muenchausen”, režija Boris Kovačević, Vesna Tominac Matačić u “Susjedu”, prozi Marine Vujičić koju je prilagodila za kazališno izvođenje, režija Janez Vajevec, Dražen Šivak, autor, redatelj i izvođač predstave “Maske”, dramaturzi Patrik Gregurec i Karla Leko, koprodukcija Kazališta Grupa, Dubrovačkih ljetnih igara, Scene Ribnjak i Teatra Exit, te Filip Križan u “Sjajnim stvarima”, po tekstu Duncana Macmillana u koautorstvu sa Johnnyem Donahoeom, u režiji Matka Raguža i produkciji Teatra Exit.

Predstava "Gidionov čvor"/ Velija Hasangebović

Nježno, suptilno i iskreno

“Maske” Dražena Šivaka i “Sjajne stvari” Filipa Križana već su dobro poznati autorski projekti, nagrađivani i van Zagreba, recimo na bečejskom Be, gdje su “Maske” osvojile Gran pri festivala kao predstava koja donosi novo razmišljanje u pravcu scenskog dometa u formi monodrame, a “Sjajne stvari” za izuzetan doprinos tom kazališnom žanru koji “nježno, suptilno, iskreno i duhovito uključuje publiku u svoj svijet važnih i ‘sjajnih’ stvari, polazeći od djetinjstva do zrelosti, kroz tamni vilajet majčine bolesti, depresije i konačne smrti”. Filip Križan (1987) u stalnom je kontaktu sa publikom – on izvodi gledatelje sa svojih mjesta, neposredno ih uključuje u radnju, oni su njegovi prirodni partneri u igri, od njih često ovisi kako će sama predstava izgledati, kamo će ići, gdje joj je težište – igra sebe, svoje odrastanje pod sjenom majčine depresije i konačnog kraja, smrti. Sjajan je to tekst, europski hit koji je u osvajanje svjetskih pozornica krenuo sa Edinburškog Fringe festivala. Autori, pa tako i Križan, postavljaju naizgled jednostavno pitanje kako se nositi sa depresijom svoga bližnjeg i to razrađuju tražeći odgovor – glavni junak sačinit će popis “sjajnih” stvari koje nas mogu održati na životu, svega onoga što se njemu sviđa i što voli, a time voli i život sam. Od gledatelja traži da u tomu ravnopravno sudjeluju, zajedno sa njim pronalaze moguće izlaze i odgovore kako se nositi sa tom depresijom – nikada smrt u teatru nije izgledala tako pitomo, rekao bi pjesnik: “...I smrt će biti sasvim nešto ljudsko”. “Sjajne stvari” Filipa Križana, nedvojbeno, žanru monodrame daju neku novu, do sada nespoznatu, dimenziju.