O filmu "The Invite" Olivie Wilde: Dvije krajnosti za jednim stolom

Film “The Invite” (2026), u kojem se Olivia Wilde pojavljuje u dvostrukoj ulozi rediteljice i glavne glumice (Angela), remake je filma “Sentimental” (2020) Cesca Gaya i donosi zanimljiv savremeni osvrt na partnerske i bračne odnose. Iako je riječ o američkom remakeu pomenutog španskog filma, koji je i sam nastao prema pozorišnoj predstavi, u dramaturškoj strukturi “The Invitea” jasno se osjeća pozorišno nasljeđe: ograničen prostor, koncentracija na četiri lika i gotovo potpuno oslanjanje na dijalog.

Bračni lomovi

Problematika bračnog života najavljena je već na početku filma parafrazom misli pripisane Oscaru Wildeu: “Čovjek bi uvijek trebao biti zaljubljen. Upravo zato nikada ne bi trebao stupiti u brak.” Ipak, film tu ideju ne razvija kroz velike bračne lomove, već kroz jedan naizgled sasvim običan društveni ritual: poziv komšija na večeru. Upravo taj poziv otvoriti će cijeli jedan novi svijet mogućnosti tamo gdje ih niko nije vidio, a pogotovo ne slutio. Večera koju Angela i nevoljko Joe (Seth Rogen) priređuju svojim gostima ne samo da neće proteći prema planu već će postepeno prerasti granice društvene pristojnosti koje se uobičajeno nastoje očuvati u susretima poznanika, a naročito potpunih stranaca. Upravo se u takvom ambijentu likovi, gotovo mimo vlastite volje, izlažu neočekivanom emocionalnom ogoljavanju: nizom razgovora i naizgled usputnih pitanja otvaraju se potisnute rane, neostvarene želje i nezadovoljstva svakog od njih.

O bračnim lomovima/

Tako Joe (Seth Rogen) u jednom trenutku naglas postavlja pitanje šta njegova supruga zapravo radi tokom dana dok je on na poslu, dok Angela (Olivia Wilde), nabrajajući sve ono čime je Joe “blagoslovljen”, istovremeno potajno oplakuje vlastite propuštene prilike iz mladosti i nedosanjani san o bavljenju fotografijom. U ovoj raznovrsnoj glumačkoj postavi posebno se izdvaja Edward Norton, očekivano najuvjerljiviji među glumcima, u ulozi Hawka. Njegova interpretacija liku daje posebnu slojevitost, naročito u trenucima kada otkriva priču koja je prethodila njegovom sadašnjem otvaranju životu - životu koji je, kako sam priznaje, ranije nastojao negirati. Ipak, kako filmska radnja odmiče, u svim tim sporadičnim ispovijestima sve je uočljiviji nedostatak istinske emocije i uvjerljivosti, pa bi se, slobodno rečeno, moglo govoriti i o manjku umjetničke istine. Ovu “istinu” Wilde pokušava doseći pretjerivanjem i apsurdom, nastojeći na površinu iznijeti dio onoga što ispod nje ostaje bolno prepoznatljivo.

Iako se od “Splitsvillea” (Michael Angelo Covino, 2025) razlikuje po estetici, scenografiji i stilu, film mu je tematski blizak u načinu na koji problematizira savremenu krizu bračnih i partnerskih odnosa. Srodnost se, međutim, ne iscrpljuje samo na tematskom planu već se očituje i u karakteru dijaloga, koji svakodnevne razgovore pretvara u prostor artikulacije intimnih kriza i međusobnih projekcija.

U širokom spektru tema i problema koje Wilde raspoređuje među pojedinačne likove, posebno je zanimljiv način na koji se film služi komedijom i satirom u tretmanu različitih fenomena savremenog života. Popularni self-help diskurs, prisutan u različitim sferama savremenog života, od društvenih mreža do kulture podcasta, u filmu se posreduje kroz primjenu savjeta i rituala samopomoći preuzetih iz podcasta, ideju unutrašnjeg dijaloga, new age koncepte energije, wellness kulturu i različite savremene režime ishrane - samo neke od fenomena koje je Wilde vješto integrirala u karakterizaciju likova. Oni pritom nisu tek usputni predmeti ismijavanja, već funkcionišu kao lajtmotivi pojedinačnih drama, te kao elementi kroz koje se otkrivaju likovi, njihove potrebe i načini suočavanja s vlastitim krizama.

Najveći adut filma je njegova kamerna dramaturgija u kojoj dijalozi među likovima zaokupljaju pažnju tokom čitavog trajanja filma. Smješten gotovo u cijelosti u stan bračnog para Joea i Angele, a vremenski ograničen na jednu jedinu večer, film svoju narativnu dinamiku gradi prvenstveno kroz verbalne razmjene i međuljudske tenzije. Uprkos svojevrsnoj reduciranosti scenografije, kostimografije, broja lokacija, pa i muzičke podloge, drama koja se odvija u ograničenom prostornom okviru uspijeva gotovo puna dva sata u potpunosti zaokupiti gledateljevu pažnju.

Ovdje je važno spomenuti i odličan glumački performans same Olivije Wilde, koja, svjesna vlastitog autorstva, kao da je u film utkala cijelo svoje biće. U njenoj interpretaciji osjeća se posebna autorska posvećenost temi: Wilde vješto pokazuje do kakvih stanja očaja može dovesti zatočenost u braku koji se toliko udaljio od svojih početaka da se izlaz iz njega više i ne nazire. Posebno je oduševila u sceni u kojoj, nakon razgovora sa Hawkom (Edward Norton) u spavaćoj sobi, nakratko izlazi kako bi otišla do toaleta. Dok prolazi hodnikom, Wilde u svega nekoliko sekundi, gotovo neprimjetnim promjenama na licu, ostvaruje potpunu transformaciju emocionalnog stanja lika. U tom smislu, gluma je nesumnjivo jedan od jačih aduta filma. Ipak, sve one gledateljice i gledatelji koji bi film pogledali upravo zbog Penélope Cruz mogli bi osjetiti izvjesno razočarenje zbog uloge koja je, čini se, ponovo skrojena prema već poznatom američkom kalupu. To je Cruz kakvu smo već gledali u filmovima Woodyja Allena “Vicky, Cristina Barcelona” (2008) i “To Rome with Love” (2012), stoga će oni koji od nje očekuju intenzitet i slojevitost kakve je ostvarila u filmovima Pedra Almodóvara, poput “Volver” (2006) i najrecentnijeg “Dolor y gloria” (2019), na njen puni glumački sjaj možda morati sačekati neko novo ostvarenje evropskih režisera.

Detalj iz filma "The Invite"/

Dijaloška razigranost

Nije Penélope Cruz jedina “veza” ovog filma s Allenom. Film se završava posvetom “Za Diane”, upućenom nedavno preminuloj Diane Keaton, koja je upravo jednu od svojih najznačajnijih uloga u prvoj fazi karijere ostvarila u jednom od ključnih ostvarenja američkog autorskog filma “Annie Hall” (1977), u režiji Woodyja Allena. Smještanje radnje u stan - doduše, ovaj put ne u New Yorku, već u San Franciscu - motiv večere, ambijent američke kuhinje, neprekidni dijalozi i radnja koja se razvija prije svega kroz razgovor, a ne nužno kroz konkretnu “akciju”, kao i satirični ton i urnebesni elementi karakteristični za Allenov edgy humor, neodoljivo podsjećaju na “Annie Hall” i širu tradiciju filmskog stvaralaštva ovog, od strane Hollywooda ostrakiziranog američkog autora. U tom smislu, “The Invite” istovremeno priziva tradiciju pozorišne kamerne drame i američke autorske komedije, posebno onu koju je Woody Allen oblikovao kroz dijalošku razigranost, neurotične partnerske odnose i spoj humora i egzistencijalne neugode.

Završna scena filma, u kojoj je svojevrsni portret bračnog para kadriran prozorskim oknom i praćen nonšalantnim sviranjem na klaviru, također priziva tu istu tradiciju realističnih, ali melanholičnih završetaka (i početaka). Ipak, iza te posljednje melanholične slike izostaje suštinska katarza. Prizor koji imitira sretnija vremena ne donosi mnogo toga novog u dramaturškom smislu. Dio odgovornosti za takav utisak može se pripisati i glumačkoj dinamici između Wilde i Rogena. Dok je Wilde uvjerljiva u vlastitom filmskom ostvarenju, Rogen se ne čini najsretnijim izborom za njenog glumačkog partnera, stoga njihov odnos na ekranu ne ostvaruje emocionalnu uvjerljivost kakvu završnica zahtijeva.