O predstavi “Na čijoj strani” u režiji Lenke Udovički: Moralne dvojbe i rasprave

“Hrabra, mudra i duboko dirljiva predstava o fatalnom sukobu između kulture i moći, između umjetnosti i politike, između neodgovorne slobode i odgovornog kompromisa. Uzbudljiv moralni izazov u samouvjerenom i sebičnom dobu.” Tako je o praizvedbi drame “Taking Sides”/”Zauzimanje strana” ili “Na čijoj strani” britanskog dramatičara, romanopisca i filmskog scenarista Ronalda Harwooda (1934-2020) pisao Sunday Times 1995. godine.

Sukob sa sobom

Harwood je u to vrijeme već etablirani dramski pisac i filmski scenarist. Iza njega je drama “Garderobijer” i njena filmska verzija. Mnoga njegova djela pojavit će se u teatru, ali i na filmskom platnu. Recimo, “Pijanist” u režiji Romana Polanskog, film rađen prema memoarima poljsko-židovskog glazbenika Władysława Szpilmana, za čiju je adaptaciju Harwood primio Oscar za najbolji scenarij prema književnom predlošku. Filmove po njegovim dramama ili scenarijima snimat će i István Szabó (“Taking Sides”), Peter Yates (“Garderobijer”)... Rođen u Cape Townu, Južna Afrika, preselit će u London da bi postao glumac, no od 1960-ih godina potpuno se posvetio pisanju, o čemu svjedoči više od dvadeset kazališnih drama, 16 filmskih scenarija, brojni romani, ali i djelo posvećeno povijesti pozorišta, “Sav je svijet pozornica”.

Detalj iz predstave "Na čijoj strani"/Franka Telebuh/

O svom židovskom porijeklu, sam će reći: “Židovi vrlo udobno hodaju po žici između ovog i sljedećeg svijeta. Dobri su u ovom svijetu, ali imaju i duhovnu dimenziju. Uživam u ovom svijetu, ali imam i drugu dimenziju”.

O prepoznavanju tih raznolikih dimenzija unutar ljudskog bića, o njihovom preplitanju i nerijetko žestokim sukobima što ih čovjek vodi sam sa sobom govori se i u drami “Na čijoj strani”, premijerno izvedenoj posljednje julske večeri usred fascinantne Tvrđave Minor na otočiću Mali Brijun.

Predstavu “Na čijoj strani” je, kao i mnoge premijere Kazališta Ulysses u više od četvrt stoljeća od njegova nastanka, režirala Lenka Udovički. Nastala je u koprodukciji Kazališta Ulysses, SARTR-a, Sarajevskog ratnog teatra i kulturne organizacije i produkcijske kuće Realstage, također iz Sarajeva.

To nije njen prvi susret s Harwoodom u teatru. Isti komad postavila je 1997. godine u beogradskom Ateljeu 212. O njemu će u programskoj knjižici zapisati: “U vremenu političkih i društvenih lomova umjetnici su, kao javne ličnosti sa kojima se ljudi žele identificirati, posebno izloženi. Stvari nikad nisu crno-bijele, umjetnici se bave emocijama i pitanjima duše, a u vremenu postrojavanja, surovosti i užasa, to je posebno teško. Skoro trideset godina je prošlo, ja sam se sigurno promijenila i ova je predstava u mnogome drukčija, ali pitanja i dileme pred koje nas Harwood stavlja globalno su aktualnije nego kad sam je prvi put radila”.

Harwood polazi od stvarnog događaja: Wilhelm Furtwängler (1886-1954), glavni dirigent Berlinskog simfonijskog orkestra, svoj posao predano obavlja za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. Zbog toga je optužen da je služio nacizmu i izveden je 1946. godine pred Tribunal za denacifikaciju u Berlinu.

Prema drami Ronalda Harwooda/Franka Telebuh/

Kako u predgovoru drame navodi sam autor, dokaze za Tribunal pripremili su Britanci, a potom ga preuzimaju Amerikanci: “...Malo se ili skoro ništa ne zna o motivima i metodama ove grupe koja je odgovorna za podizanje optužnice protiv njega i ona je centralna u drami ‘Na čijoj strani’. Ono što se ne može poreći, međutim, jest da je Furtwängler bio ponižavan, nemilosrdno gonjen sudskim putem, a pošto je bio oslobođen, dezinformacije koje su se odnosile na njega pojavile su se u američkom tisku...”.

U to nepoznato područje surove sudske istrage koju vodi jedan američki major protiv proslavljenog njemačkog dirigenta zalazi Harwoodova drama, postavljajući pred gledatelja mnoga proturječna stajališta i bezbroj pitanja nad kojima dominira uvijek jedno: dokle može ići odgovornost umjetnika u razornim potresima kada je ugrožena ljudska vrsta, da li se jednoj zločinačkoj ideologiji može suprotstaviti samo obavljajući svoj životni poziv?

Emina Kovačević Podgorčević, dramaturginja predstave, njenu suštinu ovako opisuje: “...U ovom čitanju ‘Na čijoj strani’ upečatljiva je napetost između izravnog pristupa dramskom predlošku i redateljskih konceptualnih intervencija u vidu analogija historijskog i suvremenog konteksta. Ova interpretacija jest direktno preuzimanje umjetničke odgovornosti, kako individualne tako i kolektivne. Ali, povrh svega, riječ je o činu osvajanja scenskog prostora intenzivnom prisutnošću koja će ponuditi složeniju i potpuniju sliku realnosti nauštrb fragmentiranog hiperteksta današnjice. Postavit će, još jednom, pitanja: Da li je umjetnost moguće odvojiti od politike? Da li ima prostora za nijanse kad su strane jasno definirane? I da li je istinska neutralnost uopće moguća”?

Komad u režiji Lenke Udovički/Franka Telebuh/

Sudbinsko pitanje

To prevažno i sudbinsko pitanje da li uopće, kada i kako umjetnost može djelovati iscjeliteljski postavit će se nebrojeno puta u žestokoj raspravi dva ključna lika: američkog majora Stevea Arnolda i dirigenta Wilhelma Furtwänglera. Donose ih maestralno gosti iz Zagreba i Beograda, glumci Ozren Grabarić i Svetozar Cvetković.

Grabarić je neumoljiv, surov, žestok i nasilan, smatrajući protivnika krivim što je podržavao nacistički pokret i djelovao sve te godine kao vodeća kulturna ikona u Njemačkoj. Cvetković odbacuje svu krivnju pa i brojne insinuacije kojima se tužilac služi kako bi ga ponizio i osudio, iznoseći uporno svoj stav da nije želio napustiti Njemačku jer voli nju i njen narod i da umjetnost bezrezervno treba očuvati u tim vremenima ratnih strahota “kako bi pokušao spasiti intelektualni svijet”.

Nasuprot užasima konclogora na koje ukazuje major Arnold, Furtwängler navodi besmrtna djela Wagnera, Beethovena i Brucknera, kojima je dirigirao u to doba, prepoznajući u njima tračak nade za budućnost čovječanstva.

Uz njih igraju, vrlo primjereno duhu komada i redateljskom čitanju tog Harwoodovog teksta, Alban Ukaj, Davor Sabo, Džana Džanić i Matea Mavrak.

Kostimografkinja je Bjanka Adžić Ursulov, scenografkinja Lejla Hodžić, skladatelj Nigel Osborne, koreograf Staša Zurovac, a oblikovatelj svjetla Endi Krakić, dok je dramu preveo Đorđe Krivokapić.

U jednom od svojih čuvenih predavanja u Torontu prije gotovo pola stoljeća, antropolog Claude Lévi-Strauss, upoznajući prisutne s nekim značajkama mita, naglašava: “...Veoma je važno reći da mit u čovjeku stvara iluziju da je u stanju da razumije i da odista razumije kozmos. Naravno, riječ je o pukoj iluziji...”.

Nije li to istovjetno s iluzijom koju nam pruža pozorišni čin?