ČITANJE (U)SEBI: Sjećanje je otpor

”Sve to nisu ljudi”, Zvonko Karanović, PPM Enklava, 2026.

Knjiga priča “Sve to nisu ljudi” književnika Zvonka Karanovića svojim je tematskim okvirom, perspektivama koje otvara i specifičnom stilskom izvedbenošću u mnogo čemu apartan pripovjedački tekst u postjugoslovenskoj književnosti. Kao u svojim pjesničkim knjigama i romanima, i ovdje Karanović iznova traži način kako pronaći onaj rakurs gledanja koji neće slijediti dominantne, uglavnom rekao bih epske, obrasce oblikovanja iskaza, niti će višak anegdotalnosti i autofikcijske refleksije suprotstavljati pripovjedačkoj strategiji i stilu.

Algoritamski haos

Radi se o piscu sklonom iskoraku i eksperimentu, onom koji je u dosluhu sa neuralgičnim tačkama trenutka u kojem knjiga nastaje, ali nikad sveden na puku detekciju datog stanja, već sa nastojanjem da se pređe zid šuma i pokuša ponuditi drugačiji ugao gledanja. Ovaj autor nas u svojoj novoj knjizi nastoji odvesti korak iza onoga što je nepatvorena pojavnost, izmjestiti kako bi se stvari vidjele jasnije i preciznije. To producira dojam određene distanciranosti, koja se zapravo kod Karanovića ostvaruje kao prosede, racionalnim jezikom, često hirurški svedenim, autor nas suočava sa svijetom nominalno bliske budućnosti. Taj distopijski momenat je, međutim, konstruiran tako da u svakom smislu već jeste odraz onoga u čemu egzistiramo. Dakle, ne radi se ovdje o bilo kakvoj naučnoj fantastici, već o jednom postojećem algoritamskom haosu koji svakim trenom više osvaja i oblikuje našu svakodnevicu. Dok mi još vjerujemo da kontrolišemo vlastito vrijeme, izbore i odluke, nesvjesni matriksa kojem smo izloženi, duboko smo zakoračili u novu realnost, pred kojom se sve ono što smo poznavali, u šta smo vjerovali, rastače i ruši. Ono što je došlo, dakle ne ono što dolazi, već ono što je već došlo, stoji pred nama u svojoj frankenštajnskoj pojavnosti, otupljuje nas i pretvara u ljude funkcije, svedene na serijske brojeve i statističke dijagrame.

Otuda, posrijedi je knjiga koja ne nudi nikakvu olako obećanu ugodnost, već nas postupno priprema za suočavanje sa neminovnostima našeg vremena. Karanović pak ne postavlja stvari simplificirano, njegovi junaci akteri su kreirani iz različitih registara, bez linearnih situacija i sa slojevitim motivacijama. Ne postoji u “Sve to nisu ljudi” opozicija zle mašine i moćnici nasuprot nemoćnim ljudima. Cijeli taj sistem unutar kojeg se kreću protagonisti ove knjige svojevrsno je dobrovoljno pristajanje na čistilište puno nelagode, na virtuelnu realnost koja je postala stvarnija od svega drugog. Pred njom se egzistencije podešavaju stvarajući svoje balone privida, dok se svaka mogućnost individualnosti, isključenosti iz programskih binarnih kodova, sve više sužava producirajući ispraznost koja vodi u tehnokratsku posthumanističku sterilnost. Onu lišenu naše volje, mogućnosti izbora i sa determinisanim okvirom u kojem je neprestano upaljena neka kamera, neki kod nas slijedi, određuje emocije i načine postojanja.

Knjiga "Sve to nisu ljudi"/

U haosu informacija, u toj zaglušujućoj buci kloparanja robotiziranih tehnofeudalnih koncepata, samoća se radikalno uvećava kao osjećaj pred kojim ima još jako malo izbora i mogućnosti. Naizgled, sve oko nas omogućilo nam je da budemo uključeni i povezani, dajući privid slobode izbora, ali ta ledena površina što ostaje kao međuprostor između nas i drugih doima se nesavladivom. Udaljavajući nas sve više od one suštinske baze. Postvarivanje čovjekovog izbora, želja, uopšte emotivnih stanja i podražaja, već sada je uzelo svoj primat u cjelokupnom postojanju. To je ono što oblikuje izbore, šta ćemo misliti, čemu ćemo se prikloniti, pervertirajući ideju slobodnog bića do paroksizma.

Iz tog razloga sam naslov ove knjige upućuje nas na pomisao da zapravo sve to ipak jesu ljudi. Bez obzira na osjećaj zavedenosti, dojam da smo izručeni mašinama, mi ipak neodoljivo hrlimo ka dehumaniziranoj stvarnosti, pristajući da budemo još jedan kotačić koji će reproducirati matrice, širiti strukture mrežne kontrole. Jer očevidno je da na to pristajemo, pod krinkom olakšanja prepustili smo vlastitu volju na milost robotima. Ili kako je to sažeto u kratkom blurbu knjige: “Digitalni sistemi ne porobljavaju ljude silom. Isporučuju im iluzije koje su sami naručili i platili. Udobnost anestezije pokazuje privlačnijom od tereta sjećanja.”

Upravo taj privid da smo nešto izabrali, da nam je omogućeno da odlučimo šta je dobro za nas, knjiga “Sve to nisu ljudi” propituje na dojmljiv način. A utisak koji se nakon toga stvara ostavlja prazninu ispred koje ostaju tek ljušture nekadašnjih oblika. Karanović stoga stvara narativ pred kojim se čitalac ne pita da li se takva stvarnost može dogoditi, jasno mu je da smo već sad duboko u njoj, bez ikakve mogućnosti da predvidimo njen krajnji ishod. U jednom takvom artificijelnom rasapu koji smo objeručke prihvatili briše se baza našeg pamćenja, sva sjećanja koja posjedujemo, ona krucijalna tačka naše memorije, osipa se pred navalom sintetičkih imitacija, u koje već sada vjerujemo kao u jedino moguće božanstvo.

Nepregledna praznina

U samom prologu knjige pod naslovom “Poslednji dan na planeti” koji se otvara predapokaliptičnom scenom kraja svijeta, ljudi u frenetičnom oduševljenju uništavaju cjelokupnu bazu vlastite memorije, jer ona im više nije potrebna, oslobađaju je se kao neželjenog tereta, odričući se sjećanja i svega onoga što ona predstavljaju u našem postojanju. To je, dakle, ta anestezija koja ne ostavlja dvojbe da je ova planeta sa nama otišla korak dalje, u nepoznato koje briše sve naše ranije spoznaje.

Ima u ovoj knjizi Zvonka Karanovića nečega od onog kafkijanski pomjerenog doživljaja prostora, vremena i ljudi, doima se da je posrijedi alegorijska struktura, pokušaj da se izađe iz realiteta kako bi se stvari sagledale u širem kontektu bivanja. I suštinska snaga ovih priča upravo jeste u tome što one ne slijede obrazac bilo kakvog predviđanja budućnosti koja dolazi, već u pukotinama aktuelnog trenutka tragaju za odgovorima o nama kakvi upravo sada jesmo.

“Sve to nisu ljudi” u književnom smislu je knjiga otrežnjujućeg sadržaja, koja nam isporučuje jednu hipersenzibilnu estetiku u kojoj autor vidi mogućnost ne da nam preporučuje kako trebamo živjeti, već nas upozorava do koje granice smo došli. Ono što se nalazi iza, nepregledna je praznina, kamere su postavljene svuda oko nas, sve je postalo apsolutno profano, naši osjećaji, naši snovi, naša sjećanja, potpuno su oblikovana digitalnim simplifikacijama, ali mi, bez obzira na gubitak osobnosti i udaljavanje od prirodnog habitusa bivanja, pristajemo biti produžetak strojeva. Mnogo toga se može kupiti, ali trenutak u kojem se ostane sam sa svojim mislima još uvijek predstavlja dragocjeno svjedočanstvo da smo bili. Nedvojbeno je, stoga, da se upravo toga odričemo, da je samoća postala zastrašujući pojam pred kojim se ne može više ni čuti onaj glas unutar sebstva, niti pojmiti svoju ulogu u ovakvom svijetu. Zvonko Karanović napisao je knjigu koja ne nudi nikakve jednostavne odgovore, njih prosto nema, ali nas poziva da pokušamo pronaći neko sigurno mjesto, da zastanemo na trenutak i razmislimo šta zapravo jesmo. I kome pripadaju naša sjećanja.